NEMA ZABAVE

Ostatak godine na hodniku se raspravlja o frizuri, odjeći, sportu, ali u dvanaestom i šestom mjesecu to nikom nije ni na kraj pameti. Svi raspravljaju o školi, nastavi, raspravlja se o pravilnom rješavanju onog tamo zadatka iz matematike i geografskom položaju i smještaju neke države. Umjesto da se pod odmorom odmara, uči se i razgovara s učenicima iz susjednih razreda kako bi se saznalo što je bilo u ispitu, što je, koga je i kako učiteljica pitala …

U ta dva mjeseca prestajemo razmišljati o zabavi, o svojim potrebama, jedino o čemu još uopće stignemo misliti je škola. Budimo se ranije i idemu u krevet kasnije da bismo stigli učiti, preskačemo ručak prije izborne nastave u suprotnoj smjeni da bismo stigli još jednom ponoviti gradivo, zovemo jedni druge da bismo shvatili ili barem prepisali zadaću.

ODGAĐANJE I PREPISIVANJE

Čak i nakon svega tog truda, neke predmete ne stignemo učiti. Tada osmišljavamo najkreativnije tehnike izbjegavanja ispita i prepisivanja. Jedan od najčešćih su preklinjanje učiteljice ili učitelja da odgodi ispit jer nitko ništa ne razumije (dobro, to često i nije laž), odnosno predlaganje da gradivo ponavljamo još taj sat, a ispit pišemo sljedeći.

Ako ništa ne upali, detaljno planiramo prepisivanje. Planiramo kako će se tko okrenuti da učitelji baš nas ne vide dok prepisujemo od najpamtnije osobe blizu sebe, molimo prijatelje koji su učili da sjednu tako da pišemo istu skupinu, ili pišemo šalabahtere. U tome smo zbilja nenadmašni. Na papiriću, klupi ili stolici - uvijek su tu. Skrivamo ih na najnevjerojatnije načine, od klasičnog papirića u pernici, do šverca na đonu papuče, papirića u papuči, pa čak i pojedinih izraza napisanih na gumici; nema toga što nismo pokušali. Katkad nas učitelji i uhvate, a tada počinju izgovori; pomalo histeričnim glasom, povremeno i na rubu suza, kunemo se svim i svačim da to nije naše, da ga nismo ni pogledali, da ne znamo što to tu radi… A ako učitelj ili učiteljica ipak odluči upisati jedinicu, ruši nam se svijet.

I UČITELJI POD PRITISKOM

Spomenuta razdoblja nastavne godine jedina su u kojima se učenici sami javljaju za odgovaranje. Dobro, točnije bi bilo reći da progone učitelje pod svim odmorima i izluđuju ih pod svakim satom javljajući se i moleći da odgovaraju. To gradivo je najčešće naštrebano bez razumijevanja, tako da mi zapravo nište ne naučimo. Svi učitelji to znaju, jedina je razlika što nas neki puste da izrecitiramo cijelu lekciju, a drugi pitaju neko logičko pitanje, da provjere kako nešto znamo. Ova druga opcija obično prouzroči ponovni napad na učitelje da dopuste ispravljanje ispravka.

No, nismo samo mi strašni i užasni, i učitelji su katkad u panici zbog kraja polugodišta, jer i one imaju svoje obveze koje trebaju završiti. Tada oni stavljaju hrpe ispita, usmenih i petominutnih – istina, sve je to po pravilniku –  uopće ne razmišljajući da gradivo iz njihovoga predmeta nije jedino koje učenici trebaju naučiti za taj dan. (Naravno, ima onih koji na to više misle).

USMENO I DVAPUT DNEVNO

Najlošije je kada imamo cjelosatno usmeno ispitivanje iz jednog predmeta, veliki ispit iz drugog, a iz ostalih predmeta koje imamo toga dana možda možemo očekivati usmeno provjeravanje. To znači da  moramo učiti za sve predmete, ali kako usmena odgovaranja nisu cjelosatni ispiti, ne moraju se upisati u imenik ranije i smijemo ih imati i dva dnevno. Naravno, oni koji su pisali ovakav pravilnik nisu, izgleda, razmislili o činjenici da na usmenom ne možeš prepisivati, tako da moraš više učiti.

Tako se mi ubijamo učeći, pišući zadaće i radeći dodatne zadatke za dodatne ocjene. A u tome je još teže uspjeti ako su i učitelji neraspoloženi pri ocjenjivanju ispita ili usmenog odgovaranja poklanjati ocjene, odnosno zaokružiti na veću ocjenu ako smo blizu nje.