Ona je baš dobra! - govoreći o roditeljima, učiteljima i prijateljima vrlo često izgovaramo takve ili slične rečenice. No što one zapravo znače? Što znači biti dobar učitelj? Na što točno mislimo kad kažemo da su nekom starci najbolji ili da netko ima naj frendicu?

POPUŠTANJE I DARIVANJE

Za učitelje obično govorimo da su dobri ako čine upravo suprotno od onoga što bi uzoran učitelj trebao činiti – ako nam popuštaju, ako dijele dobre ocjene i kad ih nismo zaslužili, ako ne moramo gotovo ništa učiti i još manje raditi… Učenicima koji imaju takve učitelje sada zavidimo, na rubu suza smo kad gledamo te sretnike kako vise na fejsu ili su vani s društvom dok se mi ubijamo rješavajući radnu i učeći za ispit. Istovremeno oni, iako imaju zadanu zadaću, znaju da ju učitelj neće ni pregledati, a ako to slučajno i uradi, neće im ni minus upisati ako ju ne budu imali.

Istina, sada su svi sretni ako ih poučavaju takvi učitelji. No što će se dogoditi kad svi mi stignemo u srednju školu? Što će biti kada nas tamo neki profesor pita neko gradivo koje smo trebali naučiti, iz nekog predmeta iz kojeg smo imali peticu, a mi ne budemo imali blage veze jer je ocjena bila poklonjena? O tome gotovo nitko ne razmišlja. Možda se epiteti dobar, super, genijalan i predobar obično pridodaju učiteljima koji ih zapravo ne zaslužuju, jer s njihovih sati, istina, odlazimo veseli, ali s manje ili malo znanja.

MNOGO NOVCA I BEZ PRAVILA

Kod roditelja cijenimo gotovo iste osobine – poželjni su što popustljiviji, po mogućnosti bogati, koji stalno rade i nikad ih nema, pa ti ništa i ne zabranjuju… Ma kud ćeš bolje! I u ovom slučaju zavidimo prijateljima koji imaju takve roditelje, iako ni ovdje to nije idealno. Život bez pravila je zabavan, no prije ili poslije morat ćemo poštovati neka pravila, ili čak zakone, a oni kojima su roditelji dopuštali previše neće znati zbog čega će ih se, po prvi put u životu, kažnjavati.

Koliko ste se puta ulovili kako ste nekom do ludila zavidni jer mu roditelji daju novca koliko god želi'? Dugoročno, takve se osobe nikad neće naučiti štedjeti. Oni će naviknuti kad god im nešto treba jednostavno nazvati roditelje, i novac im padne u ruke. Jednog dana to neće moći, zbog ćega će se naći u velikim problemima, za razliku od onih koji su navikli novac dobivati s određenim vremenskim razmakom i to samo određenu količinu. Znam, to zvuči okrutno, ali oni koji imaju obadva iskustva znaju da je ovo drugo bolje.

SAMO NE BUDI DRUKČIJI

Kod prijatelja su nam kriteriji drugačiji, iako ne previše. Prijatelji imaju pravo na svoje mišljenje, ali samo ako ga dijele s nama i nakon toga shvaćaju da je naše mišljenje bolje – barem u dijelu slučajeva. Oni nas moraju dobro poznavati i znati kako nas utješiti i razveseliti. Trebaju voljeti iste stvari kao i mi, trebaju smatrati naš stil odijevanja dobrim, jednako kao i naš glazbeni ukus. Nikako ne smiju priznati da im se ne sviđa, po našem mišljenju, najzgodnija cura/ najzgodniji dečko na svijetu.

Lako je zaključiti da bi nam najbolji prijatelji bili naši vlastiti klonovi, koji bi nas slušali i obožavali. Naravno, družimo se mi i s nekima koji nam nisu ni slični, ali vrlo teško prihvaćamo da i je mišljenje neke druge osobe vrijedno iako nije isto kao naše.

Jedna od čestih učeničkih osobina je svojevrsna dvoličnost (ili možda više stoličnost) jer mnogi tračaju 'najbolju prijateljicu' čim im okrene leđa, a zatim s njom tračaju o toj osobi s kojom su tračali nju. Neki čak i znaju da im to netko radi, ali to smatraju normalnim - zato što se to događa tako često da zbilja gotovo ni jedan tinejdžer ne može reći da on nije nekog tračao ili da njega nikad nisu tračali, i to njegovi prijatelji.

Najgore je što bi većina učenika kao jednu od najvećih mana svojih prijatelja vjerojatno navela dvoličnost, ili strah da mu ne mogu vjerovati, znajući da su to i njihovi nedostatci. Nakon toga bi se još i naljutili na prijatelja koji bi im se usudio reći da ni oni nisu baš mnogo bolji.

POŽELJNE SU LAŽI

Na kraju, zapitajmo se što zapravo želimo. Znati sve bez učenja, raditi što hoćemo bez posljedica, biti savršeni u očima prijatelja? Pa i ne tražimo mnogo, samo da smo savršeni, ili da nam barem svi lažu da jesmo…

Prije nego što optužimo učitelje da ništa ne znaju, roditelje da su prestrogi i nesposobni, a prijatelje da su dvolični i zlobni, razmislimo na trenutak kakvi smo mi. Jesmo li mi možda (nije ni to baš tako nevjerojatno) nesposobni učenici, koji ništa ne znaju niti žele naučiti, protiv čega se učitelji jednostavno ne mogu dovoljno uspješno boriti. Tražimo li možda doista previše od roditelja. Postoji li mogućnost da i mi katkad tračamo i ne čuvamo obećanja za koja smo se zakleli da ih nećemo odati dok smo živ.

Tko zna, možda nisu baš uvijek svi drugi krivi za sve naše probleme, možda, makar samo katkad, sami skrivimo svoju nesreću. Nitko to ne mora priznati naglas – no zapitajte se koliko ste puta bez razloga vikali na roditelje ili prijatelje, pa i na učitelje, optužujući ih za vlastite pogreške. Razmislite i o iskrenoj isprici tim osobama, barem pisanoj, ako se ne možete natjerati da stanete pred njih i izgovorite tih nekoliko riječi.

Ne zaboravite, ni vi niste savršeni, tako da nije u redu tražiti to od drugih!