Došavši u kolovozu 1992. u našu školu kao prognanica, Spomenka Grgić, učiteljica biologije i prirode, ostavila je svojim radom svih tih godina snažne tragove – radeći kao učiteljica, razrednica, mentorica studentima, autorica udžbenika. Svojim rezultatima zaslužila je zvanje učiteljice savjetnice.

Po čemu ćete ovu školu najviše pamtiti?

- Pamtit ću je po vrlo teškim, ali i lijepim godinama, dobroj suradnji s kolegama, ali i s učenicima, što mi je uvijek bilo jako važno. Ovih skoro 20 godina prošlo mi je jako brzo.

Na vašim satima gotovo uvijek se služite PowerPoint prezentacijama, zanimljivim video materijalima i sličnim. Je li bilo mnogo teže poučavati biologiju bez toga? Kako je u prošlosti, dok tehnologija još nije bilo toliko razvijena, izgledao vaš sat?

- Svako vrijeme ima svoje vrijednosti. Danas je uz ovu tehnologiju puno lakše pokazati i dočarati neke pojave i promjene važne za znanost kao što je biologija. Prije je bilo manje dostupno ovakvo zorno prikazivanje. Biologija je vrlo životni  predmet i koristila sam sve dostupno da bih ju učenicima približila (donosila sam pileće  batkove, lignje, ribice i sve što sam mogla nabaviti). U predavanjima,  a i u ocjenjivanju uvijek mi je bilo važno pronaći ono što učenici znaju. Mislim da su to sve generacije osjetile.

UČENICI SU MI PRIJATELJI

Smatrate li da je program biologije i prirode pretežak i preopširan?

- Opširan je. Ali biologija je znanost koja se u zadnjim godinama vrlo snažno razvija i trebate saznati o tome da si neke stvari u vlastitom životu možete sami objasniti. Dobra nastava svakog predmeta sastoji se u tome da znamo dozirati što je doista važno pa se na nekim cjelinama inzistira puno više, a neke se gotovo preskoče. Tako se riješi problem preopširnosti programa.

Koje vam je gradivo iz biologije najdraže?

- Volim biologiju osmog razreda jer sam tu mogla  djelovati na pravilan odnos učenika prema zajednici u kojoj žive, i prema vlastitom tijelu.

Kakvo je iskustvo biti razrednica? Koliko ste bili zadovoljni sa svojim razredima i jeste li imali omiljeni razred? Biste li neku anegdotu podijelili s nama?

- Biti razrednik znači imati puno više posla i obveza nego biti bez razredništva. Dogodovština je bilo doista puno; teško mi je bilo koju izdvojiti. Svaka generacija odnese dio tebe koji si uložio u taj odnos. Omiljenog odjela nemam – voljela sam svaki svoj odjel na poseban način i uvijek sam bila spremna na otvorenu suradnju sa svim učenicima. Sve smo probleme nastojali riješiti razgovorom.

Smeta li vam što vas učenici zovu Spoma,; prošle ste godine osmašima dopustili da na njihovim majicama piše taj vaš nadimak?

- Ne, to mi je čak simpatično i drago. Tako me zovu i svi moji prijatelji. A ja sam učenike uvijek smatrala dobrim suradnicima i prijateljima.

Kada ste nam htjeli dati savjete ili kada ste nam htjeli dokazati da nismo u pravu, najčešće ste nam odgovarali upotrebljavajući narodne i mudre izreke. Otkud ih znate toliko mnogo?

- Naučila sam ih slušajući mudrije od sebe. U životu je jako važno znati slušati.

TRAŽIM DA MISLITE

Bili ste mentorica mnogim studentima i pisali ste udžbenike. Kakvo je to iskustvo i koliko vam je vremena za to trebalo? Je li lakše nego rad s učenicima?

- Ja sam najviše bila učiteljica i to mi je bilo najljepše i najlakše raditi. Pisati udžbenik bio je izazov, i to veliki. Istraživati što staviti u udžbenik oduzimalo mi je puno vremena. Najteži dio posla bio je prilagoditi gradivo uzrastu učenika. Trebalo im je biti razumljivo i zanimljivo. Studenti su posebna priča. Važno je  bilo  pomoći im da jednog dana budu zadovoljni svojim pozivom. S nekima je od njih bilo uživanje raditi, a s nekima…

Učenici govore da vi uvijek dajete teže pisane provjere, a da su vam ispitivanja bila čak i  prelagana. Je li to točno? Što od to dvoje smatrate važnijim?

- Ispiti nisu bili teški. Međutim, učenici su se naučili do znanja odnosno točnih odgovora dolaziti prepisivanjem, a ne razmišljanjem i čitanjem pitanja. Usmeno odgovaranje činilo vam se lakšim jer ste iz moje reakcije mogli zaključiti što je točno.

Mnogi učenici kažu da ste vi među učiteljicama koje su ih najbolje je pripremile za srednju školu. U čemu je tajna?

- Tajna je u pisanim provjerama i u usmenom odgovaranju. Niste svjesni da svojim načinom provjeravanja tražim da mislite, a ne da činjenice bubate napamet.
 Kada ste odlazili u mirovinu, dobili ste jako mnogo poklona od velikog broja razrednih odjela.

Jeste li to očekivali?

- Ne, i to me je jako iznenadilo. Ali i jako obradovalo jer pretpostavljam da sam to nečim zaslužila. HVALA!

O kojem ste zanimanju maštali kao dijete? Zašto ste odlučili biti baš učiteljica biologije i kemije? Volite li više biologiju ili kemiju?

- U prvom razredu osnovne znala sam da ću biti učiteljica. Biologija i kemija slučajan su izbor, no uvijek su mi više ležale prirodne grupe predmeta. Kemija je prva ljubav, ali sada je biologija preuzela primat.

Biste li se danas radije odlučili za nešto drugo?

- Ne, ovo je zaista ono što sam radila iz ljubavi.

Što vas u mirovini najviše veseli?

- To je sada novo razdoblje, prostor za nova istraživanja. Što će odnijeti pobjedu, još ni ja ne znam.

Koju biste zemlju najviše voljeli posjetiti?

- Imam ih veliki broj na popisu, iz različitih razloga. Ali prva je na popisu Norveška jer tamo mi živi kćerka.