Nedjelja je navečer. Visiš na fejsu, buljiš u TV ili se spremaš u krevet. Kad odjednom, zvoni telefon. Netko pomalo uspaničenim glasom pita imate li sutra ispit iz, na primjer, povijesti. Iako se uopće ne sjećaš da je učiteljica spominjala išta takvo, cijeli ti život proleti pred očima. Na brzinu odgovoriš da ne znaš te počneš zvati druge prijatelje i poznanike, ili barem ispitivati na fejsu.

Za nekoliko minuta cijeli razred zna da sutra možda pišu ispit. Panika se proširila. Telefoni su užareni, kao i tipkovnice. Planiraju se švercovi i prepisivanje, do najmanjih detalja. Nitko i ne pomišlja na učenje, za to je i tako prekasno (kako dobar izgovor). Brzo se sklapaju dogovori o načinu sjedenja, u nadi da učiteljice ne će primijetiti prepisivanje ako se sakrijemo u zadnju klupu ili ako sjednemo iza nekog, ovaj, velikog.

VEŽE SE KOSA

Prijetnje se šire na sve strane, svi si žele osigurati najbolji okoliš za prepisivanje, svi žele 'najpametnijeg' učenika pokraj sebe da im on napiše šverc, ili čak rješava njihov ispit… S vremenom atmosfera postaje sve napetija jer je sve kraće razdoblje u kojem se stigne pripremiti za ispit. Neki su na rubu suza, neki bijesno viču, svi u strahu za svoje ocjene.

No to nije ništa naspram odmora prije ispita. Tada se ispituju učenici iz susjednih razreda, tada se gleda po hodnicima u nadi da ne ćemo vidjeti učiteljicu iz čijeg bi predmeta trebali imati ispit, jer ako je ona bolesna, njezina zamjena sigurno ne zna za ispit.

U zadnji tren dovršavaju se posljednje urote protiv učiteljice, kad svi napokon shvate da će se pojaviti. Onda se planira kako će netko iz prve klupe prepisivati dok netko iz zadnje zove  učiteljicu da mu objasni navodno potpuno nejasan zadatak. Sve 'pametne' cure vežu kosu da slučajno ne bi zaklonile taj tako vrijedan pogled na njihove ispite ispunjene točnim odgovorima (u slučaju da odgovori nisu točni, onaj od koga se prepisuje je u smrtnoj opasnosti – zato ja uvijek kažem da oni koji prepisuju, prepisuju na vlastitu odgovornost).

ONA NEMA POJMA

Vrijeme je isteklo; učiteljica ulazi u učionicu. Svi zadržavaju dah. Onda netko, na opću zgranutost i bijes razreda, pita pišemo li ispit. Svijet se zaljulja, glave nam eksplodiraju; sad više nema šanse ni da je učiteljica zaboravila na ispit. Već se planiraju poštene batine za brbljavo stvorenje koje ne zna šutjeti u kritičnim situacijama, kad učiteljica odgovori na pitanje. Naravno, kaže da ne pišemo nikakav ispit i da nema pojma odakle nam to.

Potpuno šokirani, polako dolazimo k sebi. Cijeli sat pokušavamo doznati tko je pokrenuo pogubnu glasinu, ali, naravno, svi tvrde da su oni čuli o ispitu od nekoga drugog, da se nisu prvi toga sjetili.

Već sljedećeg sata imamo pametnijeg posla (neki sočniji trač) pa ostavljamo cijelu strku oko lažnog ispita na miru. Iako ćemo vjerojatno još nekoliko dana mrmljati kako smo se bez veze ubili učeći za ispit kojeg nije bilo.