Tooooo! vikali su naši učenici kada su primijetili da je - trećega veljače 2012. – u Osijeku počeo padati dugo očekivani snijeg. Tomu bijelom iznenađenju velika većina učenika jako se veselila, a ostali su kvarili ugođaj jer oni mrze snijeg – među njima su uglavnom učenici viših razreda.

Odmah toga dana, u petak, krećemo u akciju! Sanjkama se dolazi i odlazi iz škole, neizostavno je grudanje, izgrađuju se prvi snjegovići i iglui i, ukratko, veselju nema kraja. Jedini problem je što već u petak većina nas nije mogla ići na izvannastavne aktivnosti jer je promet bio iznimno spor, a ceste su bile zakopane snijegom. Ali to se ionako može nadoknaditi, a užitak u ovakvom snijegu ne!

Dolazi i vikend, a mi nikako u kuću. Dani su nam prolazili nekako ovakvim tempom: Probudimo se. Odemo na snijeg. Ručamo. Odemo na snijeg. Popijemo čaj. Odemo na snijeg. Ponovno čaj. Odemo na snijeg. Tuširanje. Spavanje. I tako opet u nedjelju. Zato ovaj tjedan od učitelja opravdano tražimo blaži tretman; valjda su i oni kao djeca uživali u bijelome snijegu…

Kad smo saznali da Dalmatinci ne idu u školu, počela su klasična prigovaranja: Ako oni ne idu u školu, ne ćemo ni mi! ili Zašto sad oni ne idu u školu a mi idemo, a kod nas je 10 puta lošije itd. No pritom bi trebalo imati na pameti da će oni morati nadoknaditi te sate nastavom subotom ili za vrijeme praznika.

Svaka priča ima svoje lice i naličje. Nije sve tako bajno; ceste su neprohodne, sve je jako sklisko. A ne mogu se u potpunosti spriječiti ni bolesti. Ali se može pripaziti na to, odnosno obući na sebe barem 5 majica, dobro se zakopčati, imati kapa, šal, rukavice, ne boraviti na snijegu predugo, nego uz stanke. A bolesni piti mnogo čaja, gledati filmove i odmoriti se od snijega.

Tko zna kada će nam se opet pojaviti u ovakvim količinama. Nikad nismo preveliki za sanjkanje, pravljenje snjegoviće i dr. Probudite dijete u sebi i uživajte u zimskim radostima koliko god možete!