Bio je veliki odmor. Sad je zvonilo, žuriš stubama, kad - ispadne ti papuča. Pokušavaš se vratiti po nju, ali svi idu - u suprotnom smjeru. Ne možeš se progurati do nje. Napokon dođeš do mjesta na kojem ti je ispala. Tad shvatiš da ju je netko šutnuo još nekoliko stuba niže. To se ponovi nekoliko puta. Kad napokon stigneš do nje, shvatiš da na stubama više gotovo nikog nema, a oni koji su još tamo umiru od smijeha.

Zvuči poznato?

Možda ti je malo poznatiji scenarij u kojem kasniš na nastavu, žuriš uz stube, potepeš se, odlete ti papuče… Nimalo ugodno. A takve pojave dogodile su se svima nama. Još su i češće kad nosimo preobuću, pogotovo ako nam se papuče već pomalo raspadaju, ili nam lako klize s noge.

Neki su postali pravi umjetnici u padanju na stubama, iako ima i nadarenih amatera. Pad učiteljici pod noge s imenikom koji izleti iz ruku, papuča koja pada niz baš sve stube dok nas učiteljica tjera iz hola pod malim odmorom… Zbilja smo sve vidjeli i isprobali. Jedan vrlo nadareni „padač“ uspio je pasti niz desetak stuba na koljenima i rukama gledajući prema dolje (nekim čudom, nije se ozlijedio).

Neke akrobacije na stubama izvodimo namjerno. Tako su nekoliko dana zaredom svi dečki iz jednog razreda sjedili na stubama nakon zvona za kraj velikog odmora tijekom kojeg je bila užina za više razrede, tako da su svi padali pokušavajući ih zaobići. No uskoro su se učiteljice i razrednica tog razreda pobrinuli da se to prestane događati.

Namjerno uzrokovani ili slučajni, padovi na školskim stubama postali su naša svakodnevica. Većina nespretnijih (kao ja) već su se naučili dočekivati na ruke, a oni spretniji često izbjegnu pad hvatajući se za nešto ili nekoga. U svakom slučaju, stube u našoj školi jesu ubojite, ali mi smo se naučili nositi s tim!