O svom doživljaju invalidnosti, o svakodnevnom životu i problemima na koje nailazi, o (ne)razumijevanju ljudi oko sebe govorio nam je Osječanin Goran Gojković, osoba koja je pri padu na poslu, 1997. godine, ozlijedila kralježnicu i od tada je u kolicima. On i ostali članovi HUPT-a, hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara, nastoje povećati osjetljivost društva za svoje probleme i ostvariti određena prava, koja su, kako kaže, višestruko manja od onih koja imaju, primjerice, stradalnici Domovinskog rata.

 Tko su sve osobe s invaliditetom?

Osoba s invaliditetom je svatko tko ima smanjenu sposobnost samostalno funkcionirati. Svoj invaliditet može imati prirođeno ili ga može dobiti zbog neke povrede.

Što je najteže kad si invalid?

Najteže je kad ti kažu da si invalid (smijeh), umjesto osoba s invaliditetom. Najveći je problem zapravo nerazumijevanje ljudi jer tako fizička prepreka postaje više psihička. Naime, ljudi, dok im se ne nešto takvo ne dogodi ili dok osobno ne dođu u kontakt s takvim problemom, o tome ne razmišljaju i teško se snalaze.

ŠTO NE MOGU, NE MOGU

Događa li vam se često da se prema vama ponašaju kao da ste potpuno nesposobni?

Da, događa se često. A i osobe s najvećim stupnjem invalidnosti mogu nešto raditi. Na primjer, mene su nakon liječenja automatski htjeli spremiti u invalidski mirovinu, ali ja sam nastavio raditi u T-Comu, samo na drugom radnom mjestu. To je bio prvi korak društva – automatski me se spremalo sa strane. Bez obzira što država daje poticaj za zapošljavanje osobama s invaliditetom, jako se malo ljudi zaposli. Osobito osoba poput mene, u kolicima.

Je li vas netko ismijavao zbog invaliditeta?

Meni se nije dogodilo takvo nešto, jer ljudi ipak imaju neku granicu prihvatljivog ponašanja. Ali si dopuštaju neke druge stvari – malo prevariti, slagati, u tom svom neznanju ne razmišljajući da jedna minimalna laž - recimo, kad idem na more - kako nema stuba znači da ja u iznajmljenu sobu zapravo ne mogu ući. Ali nekog pretjeranog ismijavanja nisam doživio, barem ja.

Koji su vam svakodnevni poslovi zbog invaliditeta najteži?

Ja nemam najteži posao, jer u pravilu prilagodim sebi sve što mogu raditi. S druge strane, prihvaćam da ono što ne mogu uraditi, ne mogu uraditi. Najteže je postaviti granicu u glavi – što se može, što se ne može. Primjerice, ja ne mogu preslagivati crijep na krovu, ali mogu obrisati pod. I, prihvaćajući to, radim samo ono što mogu. Ali kako ćemo sve to doživjeti, ovisi o našoj osobnosti.

PRVO TREBA PITATI

Po čemu se vaša kuća razlikuje od drugih kuća?

Ova kuća razlikuje se od stana u kojem sam ranije stanovao prije svega po tome što nema pedeset i pet stuba do nje. Zatim su u njoj, primjerice, vrata odgovarajuće širine, a prilagođena je i kupaonica. Mnogo toga rješavamo mi usput, u letu, kad se pojavi određena potreba. Kuća mi je potpuno prilagođena, i ja nemam nikakvih prepreka, ali to košta strašno mnogo novca. Veliki je problem društva što ovakvoga pojedinca – kad mu se dogodi ovakvo nešto –  nitko ne obiđe i nitko se ne brine o njemu ako se ne brine sam o sebi. Ipak, u novije vrijeme, kad se u gradu nešto gradi, razmišlja se o potrebama osoba s invaliditetom, o preprekama, o pristupačnosti javnih prostora, na primjer zgrada. Ako zgrada ima lift, ako ima prilaz, treba biti potpuno prilagođena osobama s invaliditetom.

Je li teško normalno živjeti, s obzirom na to da nisu sve javne ustanove potpuno prilagođene osobama s invaliditetom (nemaju dizalo, ne može se svuda proći u invalidskim kolicima…)?

Jest, teško je. Problem je što ponekad naiđete i na nerazumijevanje ljudi. Sasvim običan odlazak k liječniku, odlazak u posjet, u ljekarnu, na bilo kakvu priredbu mora biti pomno isplaniran. Jednostavno rečeno, idete putem kojeg poznajete. Iako ima mnogo prepreka, rješavaju se –  ljudi pristaju pomoći. Ali pravo rješenje je da osoba bilo kojeg invaliditeta može svoj posao u što većoj mjeri obaviti sama.

Događa li se da vam pokušavajući nešto pomoći ljudi zapravo otežavaju?

To je jako veliki problem jer se ljudi ne znaju postaviti prema osobama s invaliditetom, pa u svojoj silnoj želji da pomognu mogu nanijeti i jako mnogo štete. Na primjer, kad izlazim iz autobusa, ja se sam moram nagnuti na zadnje kotače. Jednom je čovjek, u najboljoj namjeri, uhvatio za ručku mojih kolica i skoro me prevrnuo na leđa. Svakako treba prvo pitati osobu treba li joj pomoć i kako joj pomoći, ako ta osoba izrazi potrebu za pomoći. Nikako u tom smjeru ne treba djelovati samostalno.

NOVA PRIJATELJSTVA

Gdje ste zaposleni? Je li vam bilo teško naći posao?

Nisam zaposlen, u profesionalnoj sam mirovini, dakle mogu nastaviti raditi. Nakon svoje nesreće ja sam se vratio u svoju tvrtku na drugo radno mjesto koje je bilo prilagođeno osobama koje sjede. Meni je i u toj sredini uglavnom sve bilo prilagođeno. To nije problem u tvrtkama koje imaju novca. Ali u nekim drugim sredinama, u manjim tvrtkama ne mogu jednostavno naći odgovarajuće radno mjesto ili im je preskupo renovirati pola zgrade ili prilgoditi zahod, ili imaju ured na trećem, četvrtom katu s puno stuba – onda nastaje problem.

Ima li invalidnost i neke pozitivne strane?

Pozitivna strana je što vidite tko su vam pravi prijatelji. Tu se iskristaliziraju neki odnosi i naravno, možete se i razočarati. Ali steknete i neka nova poznanstva, shvatite da bez nesreće nikad ne biste upoznali te dobre ljude.

Što biste istaknuli osobama koji žele pomoći osobama s invaliditetom u svakodnevnim situacijama, ali ne znaju kako?

Pri svakom pokušaju pomoći treba se prvo obratiti određenoj osobi kao sasvim normalnoj osobi i pitati treba li pomoć. A ako kaže da treba, treba pitati kako joj pomoći. Jer i najmanja pogreška može joj učiniti mnogo više štete nego koristi.

*Ovaj intervju bio je, kao jedan od sedam novinarskih radova s naše županije, predložen za sudjelovanje na Državnoj smotri LiDraNo.