Pariz je grad svjetla, ljubavi, mode, kulture, glazbe, romantike, provoda i još mnogo toga. S razlogom privlači turiste diljem svijeta da baš njega odaberu kao svoju proljetnu destinaciju. Sve je to utjecalo i na odluku moje obitelji da baš Pariz odaberemo kao  grad u kojem ćemo tjedan dana ovoga ljeta živjeti i osjetiti čari zapadne raskoši.

PRVA PARIŠKA PORCIJA

Putovanje avionom od Zagreba do Pariza trajalo je oko dva i pol sata, u ne baš idiličnom raspoloženju. Sve vrijeme pratili su nas kišni oblaci ispod kojih su se lagano počele nazirati doline blizu ogromne pariške zračne luke. Vrijeme je pokvarilo  veselu, proljetnu sliku koju sam mjesecima zamišljala u glavi. Ni vožnja u taksiju do hotela bila je ništa manje napeta od one u avionu. Ponudila mi je  grubu sliku Pariza koju sam planirala detaljnije istražiti.

Promatrala sam ljude - većinom su bili crnci - i trudila se naći primjer elegantne Parižanke. Ali, začudilo me, takvih nije bilo mnogo. Uz nogometni stadion Stade de France, prva  znamenitost koju sam iz taksija prepoznala bila su Trijumfalna vrata, tj. Slavoluk pobjede (spomenik podignut u Napoleonovu čast) oko kojeg smo i zaokružili našu vožnju taksijem.  

Hotel  je bilo smještan na idealnoj lokaciji, u jednoj od najpoznatijih avenija na svijetu, Chance Elysee (Šanzelize) koja se proteže od Slavoluka pobjede. Smještanje u hotelu kratko je trajalo jer uzbuđenje radi prve šetnje nije moglo čekati, a i želudac je želio svoju parišku porciju. (Pariški restorani, saznali smo kasnije, vrlo su tijesni i mali, unatoč kvaliteti hrane i visokoj cijeni.) Dan je završio noćnom šetnjom po Parizu i toplom čokoladom u poznatom  Starbucksu te fascinantim otkrićem gdje se smjestio Mc'Donalds, jedino mjesto koje me podsjećalo na Osijek i u meni budilo nostalgiju za onim osječkim jer smrad je bio u ovom nepodnošljiv.

NIJE BILA PREDSTAVA

Kad sam se sljedeće jutro probudila, pomišljala sam da sanjam, da je sve ovo samo moja mašta, da sam u Osijeku u svojoj sobi i da upravo idem doručkovati burek,  a Pariz da je i dalje na vrhu moje rang-ljestvice ''MUST VISIT''. Ali Fran kojeg sam ugledala kraj sebe i pjevušenje francuskog jezika na TV-u  vratili su me u stvarnost. Dobro je, inače bi ovo bio tužan kraj nekoga dječjeg romana punog zamišljenih intriga; u mom slučaju ovo je bio početak nove, istinite avanture. Neopisiv osjećaj; jedan od ljepših buđenja u mom životu svakako.

Pomalo me hvatala napetost i strah od nedostatka vremena, strah da nećemo stići vidjeti sve što Pariz nudi jer ni mjesec dana u Parizu nije dovoljno za otkrivanje svakoga skrivenog dragulja u nekoj od avenija.  Šetnja po Chance Elyseeu bio je jedan od ljepših doživljaja, onaj koji  je u meni uvijek budio pariški ugođaj. Pjesma o njoj koju sam otkrila uoči putovanja savršeno joj pristaje. Kažu kako je grijeh kroz Pariz projuriti u taksiju ili u nekom drugom prijevoznom sredstvu jer sve te prirodne i povijesne ljepote čeznu da budu dobro zamijećene , fotografirane i, što je najvažnije, duboko urezane u pamćenje i srce. Ipak, mi smo ipak odlučili do veličanstvene katedrale Notre Dame uputiti se taksijem. Uz uobičajeno fotografiranje pred katedralom i razgledavanje unutrašnjosti, Cvjetnica je u mami pobudila želju da ostanemo na misi do kraja, što nam se činilo suludo jer je misa na francuskom jeziku. Ipak, poslušali smo misu kao da ju razumijemo.

Vraćajući se u već dobro nam poznatu aveniju, mogla sam primijetiti kako ogromni redovi ljudi pred zgradama nešto čekaju. Pomislila sam da je u pitanju nekakva predstava, ali kada sam shvatila da su to redovi za ulaz u svjetski poznate trgovine, bila sam oduševljena! Nisam mogla a da se redu ne pridružim i ja. I to onom za ultrapopularni brand za mlade Abercrombie&Fitch! Četrdeset i pet minuta stajanja u redu isplatilo se; kratka šetnja po šljunku dovela nas je do ogromnih vrata pred kojima ljubazno dočekuje mladić bez majice. Zanimljivo u svakom slučaju, i odlična prigoda za fotografirati se. Glazba, modeli koji plešu, mrak i samo šarena svjetla asocirala su na sve samo ne na trgovinu. Ovakav doživljaj kupovanja okusila sam jedino u Parizu, ali ne samo jednom. Potpuno sam se zarazila pa sam svaki dan bila vjerni posjetitelj.

TRGOVINE SU IPAK ZANIMLJIVIJE

Kad pomislite na Pariz, vjerojatno se odmah sjetite Eiffelovog tornja. Maštala sam o njemu cijeli život, pitala se kako izgleda uživo tako ogromna građevina i jedva čekala dan kad ću se konačno moći popeti na njega.  Kad nas je taksi ostavio u podnožju tornja, bila sam iznenađena njegovim izgledom i pomalo zbunjena. Na slikama je ostavio drukčiji dojam - izgledao mi je poput srebrnog metala koji sjaji - a uživo me podsjećao na zahrđali čelik. Unatoč mojim upozorenjima da su gužve za lift za vrh tornja ogromne te da je karte bolje rezervirati unaprijed, mama je bila previše tvrdoglava i samouvjerena i to ignorirala. Gužve su bile nesnosne i trajale su po 4-5 sati; nije imalo smisla čekati u redu za panoramski pogled na Pariz. Stoga smo kupili suvenire, uslikali se i otišli u daljnji obilazak pariških građevina. 

Kada dođete u ovako prekrasan grad prepun bogatih avenija, šarmantnih uličica i veličanstvenih građevina, ova nakupina željeza ne predstavlja ništa više od vječnog simbola, a ne nosi ni onaj romantični duh Pariza. Kao i u svakom drugomu turističkom gradu, i ovdje postoji turistički autobus koji te na otvorenom provoza po čitavom gradu (barem onim središnjim dijelom) i upozna sa znamenitostima - na stranom jeziku, što meni nije predstavljalo problem. Nakon duge vožnje, odlučili smo posjetiti poznati muzej Louvre, najpoznatiji po slici Mona Lise koja se u njemu čuva. Nisam previše zainteresirana za umjetnost pa mi je bilo prilično dosadno u muzeju i jedva sam čekala ući u prostoriju gdje se čuva Mona Lisa, pogledat ju i otići nešto pojesti.

Vratili smo se u hotel i otišli u trgovine kako bismo vidjeli što to Pariz nudi. Što bi i mogao nuditi grad prozvan jednim od najvažnijih modnih središta na svijetu? Poznat je po središtima luksuznih modnih kuća kao što su Dior, Chanel i Givenchy i, naravno, Louis Vuitton. Poznata i luksuzna trgovina torbama, novčanicima, putnim torbama, obućom te modnim detaljima, Louis Vuitton, svoje mjesto našla je upravo na Chance Elyseesu, prostirući se na četiri ogromna kata gdje sve vrvi od znatiželjnih posjetitelja, ali i ponekog kupca s debljim džepom.

SVJETLO NADZEMLJE, PRLJAVO PODZEMLJE

Sunčano, proljetno, naše treće pariško jutro bilo je spremno za vrlo uzbudljivi izlet u Disneyland. Dan sam započela kao i svaki drugi Parižanin, doručkom na otvorenome uz croassant i toplu čokoladu. Možda zato jer je Slavoluk pobjede bio blizu, a možda zato jer nismo imali priliku vidjeti parišku panoramu s Eiffelovog tornja, odlučili smo popeti se stubama na vrh Slavoluka pobjede. Stube su vrlo kratke i strme, stoga nije bio mačji kašalj popeti se. Ali pogled je bio veličanstven. Možda ne tako kao što bi to bilo s Eiffelovog tornja, ali zasigurno  ništa manje vrijedan pozornosti. Uočila sam kako se avenije prostiru u smjeru sjever-jug, a ulice okomito. Avenije se presijecaju na velikom kružnom toku oko Trijumfalnih vrata.  Mogla sam vidjeli krovove zgrada, zlatne kupole, zelene vrtove na velikim terasama zgrada i baziliku u daljini. 

Ostatak dana odlučili smo provesti u zabavnom parku Disneyland, udaljenom  45 minuta metroom. Metro je podzemna željeznica koja dobro pokriva grad i okolicu Pariza te je poznato pariško javno prijevozno sredstvo.  Disneyland je, kao i svaki drugi zabavni park, prepun maštovito uređenih ulica, prepun hodajućih Disneyevih likova, restorana, kafića, rollercoastera te novootvorenih sadržaja na temu Walt Disney studios temeljenim na animiranim filmovima i avanturističkim sadržajima.  U jednom danu bilo je nemoguće obići sve što me zanimalo pa se nadam kako ću još jednom posjetiti onu drugu, neotkrivenu stranu parka. Metro prilično zastrašujuće izgleda u kasnim večernjim satima - osjećam se kao glumac u trilerskom filmu - pa sam osjetila olakšanje kad sam izašla iz podzemlja. Kao da su dva svijeta, onaj nadzemni prepun svjetla, čistih avenija, ulica i parkova, i onaj podzemni, taman, bez svjetla, prljav, često mjesto gdje se događaju protuzakonite radnje.

JEDAN MORA OSTATI

Posljednji dan šetnju smo započeli, kao i svaki put, avenijom Chance Elysee. Svaki dan više sam puta hodala i šetala tom avenijom te sam se osjećala kao da jednim dijelom sebe pripadam Parizu. Znala sam točno gdje se što nalazi, a i dan-danas se sjećam. Vrijeme je prebrzo proletjelo te smo zaustavili taksista, koji nas je dovezao do zračne luke. Sva sreća što smo krenuli dva i pol sata ranije jer su nas u zračnoj luci dočekala vrlo neugodna iznenađenja.  Jedan član obitelji mora ostati u Parizu, rečenica je koju je na engleskom jeziku izgovorila službenica u zračnoj luci.  Budući da moji roditelji ne razumiju engleski jezik, nisu shvaćali ozbiljnost situacije kad su vidjeli moj prestrašeni izraz lica. Ali ubrzo su shvatili kompliciranost situacije. Naime, let je prebukiran i nema mjesta za jednu osobu. Iako su nudili novčanu naknadu i prenoćište jednostavno je bilo nemoguće odgoditi sve obveze već dogovorene za sutra. Zahvaljujući momu dobrom poznavanju engleskog jezika i svađalačkom duhu (samo kad treba), službenici su uspjeli naći osobu voljnu prenoćiti kako bi se mi, kao obitelj, zajednički vratili kući. I taman kad smo pomislili da je svim problemima došao kraj, i da smo sretno sletjeli s odličnim dojmovima, iskusili smo kako se to vratiti bez ičega. Da, bez ičega. Prtljaga je ostala negdje daleko u zračnoj luci u Parizu, a nama je preostalo jedino obavijestiti osoblje i nadati se da ćemo svoju prtljagu dobiti natrag. Naravno, bila sam ljuta, bijesna i plačući izašla iz zračne luke, gledajući ljude kako bezbrižno s trake uzimaju svoje torbe i kovčege, a moji tko zna gdje su! Bila sam uplašena da više nikada neću vidjeti svoju omiljenu odjeću i nikad obući ono novokupljeno u Parizu. No odlični dojmovi popraćeni tužnim završetkom konačno su mogli biti zaboravljeni kada nam je nakon tjedan dana prtljaga stigla na osječki kolodvor, u punom sastavu! Sada, kada se svega toga sjetim, samo se nasmijem ovom,  još jednom iskustvu više.

Nadam se da sam svima onima koji ovo čitaju bar malo uspjela približiti sliku Pariza koju nije bilo lako dočarati. Ali ako želite istinski uživati u ljepotama Pariza i doživjeti ga srcem, a ne tekstom i slikom s interneta, morat ćete se zaputiti prema gradu na obalama rijeke Seine!