Film prati život dviju djevojčica - obje se zovu Danijela - i dječaka Josipa. Njihovi roditelji u filmu govore o teškoćama koje su prošli pri upisu u vrtić i školu, o tome kako je jedna od djevojčica ponavljala drugi razred osnovne škole, kako ih nisu htjeli primiti u neke vrtiće i škole… No, sve njihove priče imaju sretan kraj - sada svi pohađaju redovnu školu, odlikaši su i vole ih i učitelji i prijatelji iz razreda. Svi su ih u potpunosti prihvatili onakve kakvi jesu, ne očekujući od njih više nego što mogu, ali ih i ne podcjenjujući, nego im pomažući kad im je pomoć potrebna te im tako omogućujući da posve normalno funkcioniraju na nastavi.

Primjerice, Josip katkad tijekom sata ustane i počne se igrati, trčkarati, pjevati… Nitko se pretjerano ne osvrće na to dok je u učionici i ne zamjera mu. Katkad u toj igri iziđe iz učionice, a onda svi iz razreda idu za njim kako bi ga sigurno vratili. Danijela ide na izlete bez pratnje roditelja jer je uz nju uvijek njezin razred i učiteljica.

Naravno, dobivaju i stručnu pomoć, osobito logopeda, te roditelja.

Jedna od Danijela bila je i na ovoj pretpremijeri filma. Ona, kako je rekla, ide na redovnu nastavu, voli školu i svoje prijatelje, koji joj katkad dolaze kući pa se igraju. Sama piše zadaće i pere kosu, i u biti se nimalo ne razlikuje od druge djece njezine dobi. U nečemu je i naprednija, s obzirom na to da nekim osmašima zadaće pišu mame, tate ili bilo tko drugi, samo ne oni sami.

Djeca su s Downovim sindromom dobre i drage osobe, uvijek vesele i pozitivne. Vesele se malim stvarima i uvijek vide ono najbolje u ljudima. Ne isključujmo osobe s posebnim potrebama iz društva, poruka je filma koji smo gledali, one često nisu toliko drugačije od nas koliko na prvi pogled možda izgledaju.