Uvijek susretljiva, raspoložena, iskrena i predana poslu i učenicima, učiteljica Hrvatskoga jezika Irena Čerba odličan je sugovornik i zbog svoga radnoga i životnoga iskustva, ali i zbog lakoće s kojom o svemu govori.

Jeste li kao učenica voljeli školu?

Voljela sam ići u školu. Za mene je to bila prigoda da naučim nešto novo. Svaki je dan bio novi izazov i najčešće sam rado išla u školu. Svoje sam nastavnike cijenila, i danas se rado javim svojoj razrednici iz osnovne škole i popričam s njom.

Koji Vam je predmet bio najdraži?

Ne mogu izdvojiti najdraži, ali znam koji mi je predmet zadavao najviše problema. Bio je to Tjelesni odgoj. Nisam se mogla pohvaliti velikom spretnošću (jednom sam prigodom, pri pokušaju preskakanja kozlića, srušila i kozlić i nastavnicu). Sreća da sam bila prvakinja u šahu pa sam na kraju ipak imala odličan iz Tjelesnog.

Kakva ste bili učenica? Jeste li ponekad kršili pravila?

Tijekom cijelog školovanja bila sam odlična učenica. Učila sam redovito i „švercala“ sam se vrlo rijetko, ali sam i to izvodila „stručno“ pa nemam neugodnih iskustava. Što se tiče markiranja – to mi nikada nije palo na pamet!

NAJVIŠE VOLIM DJECU

Koliko već godina radite?

Kao učiteljica imam više od 36 godina staža. Nisam odmah mogla dobiti stalan posao i radila sam u 8 različitih škola, ali nisam gubila nadu jer sam znala da moram uspjeti. Osjećala sam učiteljski posao kao svoj poziv i bila sigurna da je to ono što želim (okušala sam se vrlo rano kao “učiteljica“ dajući  „instrukcije“ svojim susjedima i vršnjacima).

Što najviše volite u svom poslu?

Volim vas, djecu. Volim kad vidim vaš napredak, kako uspijevate usvajati pojmove, kako napredujete u povezivanju pojmova, kako uspijevate sagledati neki tekst ponirući sve dublje u njegove slojeve. Dugotrajan je to posao, ali isplati se. Sretna sam i ponosna kada čitam vaše pisane radove (napisane u školi) razmišljajući da je to djelomično i moja zasluga.

Koje ste sve predmete predavali? Što Vam je draže, gramatika ili književnost? Je li Vam dosadilo Vaše zanimanje, s obzirom na to da uvijek predajte isto gradivo?

Na početku svoje učiteljske karijere predavala sam i engleski jezik. Bila je to za mene posebna radost jer  sam mogla iskazati svoju dinamičnost, sklonost glumi, pjevanju... Pri predavanju stranog jezika  mogla sam puno ranije uočiti učinak svoga rada – svaki sat djeca usvajaju nove riječi, konstrukcije ; učenici sami lakše uočavaju svoj napredak. S materinskim jezikom to nije tako lako uočljivo; učenici postaju svjesni svojih postignuća tek u srednjoj školi. Radila sam i u školskoj knjižnici i jako mi je drago kad mi se jave učenici koji su me upoznali kao knjižničarku i lijepo govore o mom radu. Na mom poslu nije mi dosadno – gradivo jest isto, ali su učenici drugi. No konstantna je moja težnja – doprinijeti u njihovom odgoju i obrazovanju. Svoj rad smatram djelićem velikog mozaika aktivnosti i nastojanja društva u obrazovanju i odgoju svakog pojedinca.

LIJEPO SE VRAĆALO LIJEPIM

Koje osobine smatrate osobinama dobre nastavnice?

Pitanje što je dobar nastavnik vrlo je složeno. Ja se nadam  da svoj posao radim dobro. Dobar nastavnik mora biti pošten i prema svome predmetu i prema djeci, koju mora uvažavati, ali im i ukazivati na pogrješke i usmjeravati ih na ono što misli da je pravi način i cilj.

Kakva je prva generacija kojoj ste bili razrednica u odnosu na sadašnju Vašu generaciju? Što Vam je najljepše u razredništvu?

Sjećam se svojih generacija, ali postoji jedna koja mi je posebno bila prirasla srcu jer je većina učenika bila željna znanja, svestrana i uspješna na svim područjima. Mogla sam s njima ići i na izlete,  nastupe izvan škole, logorovanje, ljetovanje.....I u svemu sam s njima uživala  - lijepo su vraćali lijepim.

Kako se mijenjalo školovanje otkad ste počeli raditi?

Uh! ... Ali nema toga što prosvjetar ne bi mogao izdržati!

Prije su se u školi morale nositi kute. Smatrate li da je dobro ili loše što više nema takvih pravila odijevanja?

Kute su bile praktične. Što se tiče jednoličnosti – mi smo bile prilično kreativne u razbijanju monotonije. Još jedna prednost nošenja kuta je ta da se djeca nisu  morala opterećivati što obući – nije bilo „markirane“ odjeće i nije se primjećivala imovinska  razlika među djecom, a roditelji nisu morali „izmišljati“ novce.

Što mislite o šminkanju u školi?

Mislim da je šminkanje nepotrebno – djevojčice su lijepe same po sebi. Šminkanje, prema mome mišljenju, samo ih čini starijima. Protivim se šminkanju jer smatram da šminka i napadno odijevanje dekoncentrira, i da djevojčice koje se šminkaju i neprimjereno (nepraktično) oblače cijelo vrijeme misle na svoju pojavnost, a manje na nastavu – ono radi čega su u školi. O vašem obrazovnaju ipak ovisi i vaša budućnost.

MOĆI ĆU RADITI ŠTO ŽELIM

Koliko često susrećete učenike kojima ste predavali?

Dosta često. Neke od njih na svakom roditeljskom sastanku svoga 6.a (10 roditelja su moji bivši učenici).

Mladi sada uglavnom ne vole čitati, a većinu lektira smatraju dosadnima i nepotrebnima. Slažete li se s time? Koliko biste promijenili sadašnje popise lektira?

Ne može se donijeti sud o nečemu što se ne poznaje. Tako ni učenici ne mogu procijeniti je li čitanje zanimljivo ako ne čitaju. Izašla bih u susret učenicima izborom zanimljivijih tema (što učitelji naše škole i rade), ali se ne smiju izostaviti umjetnički vrijedna djela.

Volite li voditi učenike na izlete?

Ovo je zanimljivo pitanje. Svaki put za vrijeme ekskurzije kažem: „Što je ovo meni trebalo?“ jer su ekskurzije za učitelje izuzetno naporne. Ali, mada sam svjesna napora, živciranja, odgovornosti, jača je moja želja da usrećim svoje učenike, da im omogućim upoznavanje novih krajeva koje će, možda, posjetiti samo tada i nikada više, i da im omogućim prekrasne trenutke druženja s prijateljima – nije isto ići nekamo s roditeljima ili s vršnjacima.

Kakvi su bili izleti kad ste Vi išli u školu? Sjećate li se svog „malog maturalca“?

U moje se vrijeme baš i nije išlo na ekskurzije. Moji mi roditelji nisu mogli priuštiti „veliki maturalac“, ali se rado sjećam „malog maturalca“  kada sam prvi put bila u Dubrovniku i bila očarana ljepotom toga našeg bisera. Bili smo i na Lapadu  – to su za mene bila nezaboravna iskustva. Posebno mi je bilo zanimljivo voziti se tramvajem do Staroga grada.

Koja Vam je najljepša uspomena iz škole?

Na početku sam intervjua govorila o osnovnoj školi, ali najljepša mi je uspomena na kraj moga školovanja – polaganje diplomskog ispita. Bila je to interpretacija Toma Sawyera na engleskom jeziku.

Što će Vam najviše nedostajati kad odete u mirovinu? Što ćete raditi po cijele dane kad više ne budete predavali u školi?

Čovjek obično ne zna cijeniti ono što ima dok to ne izgubi. Tako ni ja ne znam što će mi nedostajati. Raduje me što neće biti obveza da me „proganjaju“ i što ću moći raditi što želim kada to želim. Volim šetnje, druženja s prijateljima i članovima svoje obitelji, volim čitanje, enigmatiku, Solsuite itd... kuhanje, kolače... Neće mi biti dosadno!