Često se postavlja pitanje je li Facebook koristan, trebaju li ga imati i djeca naše dobi, je li internet opasan… Na ta i neka druga pitanja odgovorila je dječja pravobraniteljica Mila Jelavić.

Koliko vam se često obrate djeca ili njihovi roditelji zbog narušavanja njihovih prava povezanih s Facebookom? O čemu je obično riječ? Je li češće riječ o problemima s vršnjacima ili s odraslima?

Javljaju nam se češće roditelji nego djeca, ali broj tih prijava nije tako velik u odnosu na ostale prijave koje dobivamo. Često se roditelji žale zbog toga što su im djeca izložena nasilju, poruzi, vrijeđanju, ili zato što netko o njima objavljuje lažne podatke. Nažalost, obaviješteni smo i o slučajevima u kojima su djeca u stvarnosti postala žrtve seksualnog nasilja nakon što su se sastala s odraslima s kojima su se upoznali putem Facebooka.

Je li nasilje među vršnjacima preko Facebooka opasnije nego „uživo“?

Dječji psiholozi tvrde da jest, jer ono ne prestaje i od njega se ne može pobjeći ni kad izađemo iz škole ili se povučemo u osamu. U takvo se nasilje često uključuje veliki broj djece, koja stvaranjem „grupa mržnje“ i dijeljenjem uvredljivih priča ili slika vezanih za neko dijete grade oko njega snažno neprijateljsko okruženje. Takav pritisak nije lako izdržati. Zato je važno da sva djeca znaju kako zaštiti svoju privatnost, da nauče poštovati pravila ponašanja na internetu, ali i da svakako znaju kome se mogu obratiti za pomoć i zaštitu ako su izloženi neugodnostima putem Facebooka.

FACEBOOK JE VELIKO ISKUŠENJE

Koliko je teško dokazati da se nešto dogodilo na Facebooku (npr. vrijeđanje, ismijavanje ili nešto gore), s obzirom na to da se sve poruke i slike mogu obrisati?

To ćete morati pitati stručnjake iz policije ili iz osječkog Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, koji su jako aktivni u zaštiti djece na internetu. Oni sigurno više znaju o tome.

Imaju li djeca od Facebooka više štete ili koristi?

Maloj djeci on nije potreban i smatram da bi trebalo zadržati i poštovati pravilo da Facebook nije za mlađe od 13 godina. Nažalost, mnoga djeca su nam priznala da su otvorila svoje profile s lažnim podacima o godinama. Mladima društvene mreže otvaraju brojne mogućnosti, ali treba ih  uputiti da koriste one najbolje: povezivanja djece iz različitih gradova i zemalja oko pojedinih projekata, razmjena ideja i informacija, zajedničko učenje, zadržavanje kontakta s prijateljima koji su se odselili u drugi grad ili zemlju i slično. No, ako mladi čovjek sam sebi ne uspije ograničiti vrijeme koje provodi na društvenoj mreži i ako se pritom ponaša neoprezno i neodgovorno, to može postati opasno i vrlo štetno i za njega i za druge.   

Što učiniti ako se dijete osjeća loše, odnosno isključeno, jer jedino u društvu nema Facebookov profil?

Isto što i onda kad je dijete isključeno zbog bilo koje druge osobine po kojoj se razlikuje od druge djece: treba mu pružiti podršku i osnažiti ga. Ne moramo i ne trebamo svi biti isti. Mislim da i nastavnici i učenici trebaju uložiti vrijeme i energiju u to da u školi stvaraju tolerantno okružje koje prihvaća i potiče različitosti. To nije lako, ali stvara dobru školsku klimu u kojoj se poštuju prava i djece i odraslih.

Koja je dob primjerena za dijete da napravi Facebook profil?

Svakako ne prije 13, a za neke je to možda i kasnije preveliko iskušenje, pa je pametnije odgoditi ga. Moram priznati da nisam pristalica Facebooka, ali on je naša svakodnevica. Zato moramo obvezati i prisiliti davatelje tih usluga da što bolje zaštite djecu od mogućih opasnosti.

TREBA UTVRDITI PRAVILA

Kako na djecu utječe to što su zapravo dostupna 24 sata na dan?

Mislim da bi to na svakog utjecalo vrlo loše, a pogotovo bi bilo opasno za djecu. To je nešto o čemu bi se djeca trebala dogovoriti ponajprije sa svojim roditeljima. Neki informatički stručnjaci, koji Facebook inače smatraju korisnim, kažu da nikad ne provode na Facebooku više od 20-tak minuta.

Što mislite o uključivanju učitelja na Facebookove grupe u kojima se nalaze njihovi učenici (pojedinačno ili cijeli razred)?

To može biti korisno jedino ako je vezano za učenje ili neki školski projekt, ali čini mi se primjerenijim za srednju školu. Ali da na taj način učitelji i učenici i privatno budu prijatelji - to se baš ne preporučuje. Mislim da je možda bolje da škola koristi mogućnosti drugih društvenih mreža za neke pedagoške projekte, ali pod uvjetom da u njima mogu sudjelovati svi učenici u razredu, baš zato da se nitko ne bi osjećao isključenim. Takva je na primjer e-Twinning mreža, gdje učitelj uključuje učenike, a može ih povezati s drugom grupom učenika i nastavnika te oni komuniciraju u zatvorenom i zaštićenom krugu. To je prikladno i za mlađe učenike.

Je li korisno što su učitelji dostupni djeci gotovo stalno, je li to preveliko opterećenje za njih?

Mislim da u tome svakako treba utvrditi neka pravila ponašanja i poštovati ih. Nitko ne voli stalno biti dostupan. To može biti prihvatljivo tek na neko kraće vrijeme i s jasno određenim ciljem – na primjer, ako se pripremaju za neko natjecanje ili smotru.

Mislite li da će takve grupe uskoro postati gotovo obavezne, s obzirom na povezivanje školstva s internetom (e-matica, e-imenici...)?

Elektronička školska dokumentacija će zasigurno dosta toga promijeniti. Vidimo da će se već ove godine učenici prijavljivati i upisivati u srednje škole putem interneta. Utoliko će biti važnije paziti da baš svakom djetetu bude osigurana mogućnost korištenja interneta i da svako dijete nauči kako koristiti internet na siguran način te kako štititi svoja i tuđa prava na internetu. No, znači li to i da će razred ubuduće funkcionirati i kao virtualna zajednica? Meni se ipak čini da je stvarni, „živi“ razred mnogo bolji za komunikaciju učenika i nastavnika od onoga na internetu.