Sve mi to znamo, slušamo o tome u školi od prvog do osmog razreda, ne samo na nastavi Prirode ili Biologije. I u udžbenicima iz stranih jezika, primjerice, svake se godine pojavi bar jedna nastavna jedinica u kojoj nas uče što je recycling i da je Altpapier sammeln jako važno. No, iako su nas naučili da plastici treba više od stotinu godina da se razgradi i da životinje umiru kad pojedu stiropor, mi i dalje bacamo smeće po ulicama, a otpad sa svim ostalim smećem. Čak i oni koji kod kuće razdvajaju otpad, često ne znaju što bi s njim uradili, kamo bi ga trebali odnijeti, ali i što se sve zapravo ubraja u otpad.

DOBRE MOGUĆNOSTI

Grad Osijek jako se trudi educirati ljude, razvijati ekološku svijest i ponuditi im kvalitetne mogućnosti odlaganja otpada.  Osim manjih eko otoka koji se nalaze diljem grada, prošle je godine na Jugu II otvoren i Zeleni otok, veliko odlagalište na kojem se može odložiti skoro sav otpad, od plastičnih boca, lijekova, stare odjeće, bilja, lijekova i dr., sve do korištenoga ulja i glomaznoga otpada. Točan popis može se naći na internetu, tako da se doslovno ne moramo ni ustati iz stolice da bismo saznali kako točno možemo učiniti nešto korisno za okoliš.

U gradu se planira izgradnja još nekoliko takvih otoka u drugim dijelovima Osijeka, pa možda jedan od njih iznikne i u Retfali, gdje bi čak i mlađa djeca mogla pješice odnijeti nekoliko vrećica otpada i tako učiti ponašati se ekološki u vrlo ranoj dobi. To je jako važno jer ih treba naviknuti na to, prije nego što steknu pogrešne navike bacanja omota od slatkiša po ulici ili parku. Jedan omotić vjerojatno ne čini razliku, ali kad tisuće djece tako razmišljaju i bacaju jedan omotić danas, jedan omotić za tjedan dana, stvara se ozbiljan problem. Najgore je što su to ista djeca koja na ispitu znaju napisati da je recikliranje važno i da se i najlon (kao, na primjer, omot od nekih slatkiša) može reciklirati u nešto novo i korisno.

MOŽE SE JOŠ BOLJE

Ima i jako dobrih primjera. U našoj se školi, kao i u mnogim drugima, redovito održavaju akcije prikupljanja staroga papira, na kojima sudjeluju učenici cijele škole, a po dva su razreda, preko  dežurna i pomažu pri vaganju i prebacivanju staroga papira u kontejnere. Katkad neki učenici idu zvoniti po okolnim kućama i raspituju se ima li netko starog papira koji mu ne treba. Dobiju mnogo papira i nitko se ne buni što odnose njihov otpad. To bi mogao raditi i dio dežurnih učenika kojih bude više od četrdeset i ne mogu svi biti uposleni cijelo vrijeme. To bi bilo vrlo korisno ljudima koji žele reciklirati, ali jednostavno ne stignu odnijeti papir koji su izdvojili u neki od centara za recikliranje. Učenici bi mogli čak odvoziti i plave kante, prazniti ih, a potom vraćati vlasnicima jer bi s tim dodatnim papirom naša škola sigurno bila još uspješnija i na državnoj razini (a uspješna je već i sada).

Općenito govoreći, svi smo mi dovoljno informirani o svemu, samo to znanje ne primjenjujemo. Više ne postoji dijete ni odrastao čovjek koji ne znaju da se boce i papir mogu reciklirati - iako jako mnogo njih misli da se samo to može reciklirati, ali često ni to ne rade. Može se reći da je naša škola dobro odradila svoj dio posla - naučila nas je što trebamo raditi. Ostalo je na nama; mi se trebamo potruditi tu i tamo ustati iz naslonjača preko vikenda i odnijeti nekoliko vrećica papira do škole kad je akcija skupljanja starog papira, ili staviti desetak boca u vrećicu i odnijeti ih u Konzum, čime možemo čak i zaraditi nekoliko kuna, ili odnijeti neki drugi otpad. Svi mi smo ti koji se trebamo brinuti za Zemlju, jer ćemo mi gledati posljedice svoga ponašanja prema njoj. Još davno su izmilili poslovicu: Sve se vraća, sve se plaća.