2024-01-14 16:50:52

Projektno izvješće Erasmus+ - uvidi u nastavu i intervjui s učenicima

Tijekom trajanja našeg KA1 projekta ‚Uspjeh je veći kad učimo u sreći‘ naš je fokus bio na učenike s poteškoćama te učenike koji su iz različitih socioekonomskih ili zdravstvenih razloga onemogućeni u potpunosti opušteno i bezbrižno sudjelovati u nastavnom procesu i ostvarivati uspjeh u skladu sa svojim ciljevima i sposobnostima.

Svi naši članovi Erasmus+ tima sudjelovali su u procesu uvida u nastavu i razgovorima s učenicima koji imaju poteškoće te smo ovaj dio odradili u tri faze – najprije smo zajednički utvrdili koji su to problemi s kojima se naši učenici susreću, pratili njihova ponašanja i reakcije na nastavi i na samom početku utvrdili na što je potrebno staviti fokus, zatim smo aktivno s učenicima prolazili kroz načine i metode rada koje njima odgovaraju, kako bismo pronašli zajednička rješenja i pomogli im da se što bolje osjećaju u školi i lakše se nose s obvezama, a zatim smo, nakon provedenih metoda za inkluziju, stavljanje učenika u središte nastavnog procesa i primjena metoda za rješavanje stresa naučenih na Erasmus+ edukacijama utvrdili koje su se metode učenicima svidjeli i kako su im pomogle.

Najprije želimo predstaviti naša zapažanja i odgovore učenika o izazovima s kojima se naši učenici s poteškoćama susreću svakodnevno.

Pitali smo naše učenike vole li ići u školu i zašto. Ovo su neki od odgovora:

Volim ići u školu, tamo se družim s prijateljima i učim da bih uspjela završiti školu. Ne volim. Dosadno mi je, ne da mi se sjediti. Nekad volim ići u školu, nekada ne volim. Neke predmete jako volim npr. Likovni, SRZ, Glazbeni. Ne volim kada moramo odgovarati i pisati testove jer je to teško. I da i ne. Super se osjećam u školi jer se družim s prijateljima, a ne volim jer mi oduzima puno vremena. I da i ne. Volim zato što se u školi družim s prijateljima, a ne volim jer mi se ne da učiti. Volim ići u školu zbog igre i druženja s prijateljima, a i učim nešto novo. Volim ići u školu jer se tamo družim s prijateljima.

Iz razgovora s učenicima i naših zapažanja s uvida u nastavu te iz razgovora s našim asistenticama u nastavi zaključili smo da učenici uglavnom vole ići u školu i da je to mjesto gdje se susreću sa svojim prijateljima i prvenstveno je za njih mjesto druženja. Većina ih shvaća, ipak, da ih škola sputava u stvarima koje vole raditi te da određeni predmeti i obveze koje imaju predstavljaju za njih izvor frustracije. To se najbolje može zapaziti promatrajući takve učenike tijekom nastave – kada se suoče sa zadatkom koji za njih predstavlja u tom trenutku prevelik izazov (npr. ispit za koji nisu spremni) ili velika količina gradiva koje teško mogu pratiti, oni pribjegavaju ponašanjima poput zabavljanja i ometanja nastave.

Sljedeće što nas je zanimalo je što je to točno učenicima na nastavi teško ili problematično. Ovo su neki odgovori:

Teško mi je učiti nove riječi i čitati tekst u kojem se nalazi jako puno riječi. Mislim da je to zato što ne razumijem značenje riječi. Teško mi je kada moram rješavati zadatke iz radne bilježnice jer ne razumijem skoro nikada što točno zadatci traže. Teško mi je kad sve moram sam napraviti. Ne razumijem gradivo jer često ne pazim na satu. Teški su mi Biologija i Kemija jer mi je problem zapamtiti formule. Teški su mi zadaci iz Matematike i Kemije. Matematika mi je teška, računanje, osobito oduzimanje. Veliki su brojevi pa ne znam kako izračunati. Teška mi je Kemija jer mi je problem zapamtiti formule i ima previše gradiva.

Iz odgovora učenika saznajemo da im najveći izazov predstavljaju pojedini predmeti, ovisno i njihovim individualnim sklonostima. Svjesni su da se susreću s izazovom kada im se čini da gradiva ima puno ili je ono vrlo apstraktno (kao npr. formule iz kemije) ili kada se ne osjećaju da su razumjeli što se točno od njih traži.

Zatim smo željeli saznati nešto više o učeničkim navikama u učenju i pisanju domaćih zadaća kada su kod kuće. Dok u školi postoji nastavnik ili razredni kolega koji im može i želi pomoći ako pomoć zatraže, kod kuće se često događa da su učenici prepušteni sami sebi te zatim zadaću prepisuju u školi, dolaze bez zadaće, izgubljeni su u gradivu i ne znaju odakle početi. Većini su ipak roditelji u mogućnosti pomoći. Pitali smo učenike o njihovim iskustvima:

Kod kuće ne učim redovito, uglavnom učim pod velikim odmorom ili u busu. Nekada napišem zadaću sama, a nekada prepišem u školi. Roditelji mi ne pomažu jer imaju svog posla. Sve radim sama. Kod kuće ne učim redovito, imam drugih obaveza. Nekada napišem zadaću sama, a nekada prepišem u školi. Roditelji mi ne pomažu jer imaju svog posla. Samostalno i redovito pišem zadaće. Ako mi treba pomoć, roditelji mi rado pomognu. Zadaće pišem uz pomoć roditelja, ali ne pišem ih baš redovito. Najteže su mu zadaće iz Biologije i Kemije. Roditelji me tjeraju da učim, a učim samo pred ispit. Ono što znam u zadaći, pišem sama. Kada je teško, pomažu mi mama i tata. Ne učim redovito jer mi se ne da, volim se više igrati. Samostalno pišem zadaće, ali ih često zaboravim napisati. Ako mi treba pomoć, roditelji mi rado pomognu. Najviše mi treba pomoć iz kemije. Ne učim redovito. Samostalno pišem zadaće, ali ne redovito. Ako nekad trebam pomoć, pomogne mi sestra. Kada dođem kući onda sam u svome svijetu i ne da mi se pisati zadaću.

Naš sljedeći izvještaj biti će o tome kako smo učenike s poteškoćama stavili u središte nastavnog procesa i razgovarali s njima o tome kako oni mogu sami poboljšati svoj uspjeh u školi te kako im pri tome već sada pomažu nastavnici, što vole raditi na nastavi te što im najviše pomaže.
Osnovna škola Stjepana Cvrkovića Stari Mikanovci