Čudo je obično riječ korištena za izvanredno i pozitivno. No ne bi baš svatko čudom nazvao dječaka s deformacijom lica. Autorica romana Čudo čini upravo to pripovijedajući priču o dječaku Auggiju. On kreće u 5. razred – prvi put u školu jer ga je majka do tada poučavala kod kuće.  Prvi se put suočava s okrutnim društvom koje je vođeno predrasudama. Predrasudama poput one koja kaže da djeca koja ne izgledaju "normalno", nisu pametna.

 Iako su tek djeca, Auggijevi suučenici imaju čvrsto izgrađene stavove o drugačijem koje su tek rijetki usude srušiti. Stoga je na početku Auggie prilično usamljen dok ti rijetki, pravi junaci ne skupe dovoljno hrabrosti da sruše predrasude. I ti hrabri zapravo stvaraju rijeku, bujice koje sa sobom odnose sve loše i ostavljaju nadu i sreću. Kako radnja napreduje, tako  sve više napreduje ta rijeka, što autorica dodatno dočarava promjenom gledišta s Auggijevog na sve one koji mu jesu ili postaju važni. Promjena gledišta  omogućuje nam da vidimo kako nije Auggie jedini koji je neshvaćen nego i svi ostali koji  skrivaju sebe: netko izgled, netko osobnost - bojeći se da  nas društvo ne osudi. Auggijeva pozitivnost i prihvaćanje problema potiče nas da i mi skinemo svoje kacige te otkrijemo ljudima kakvi smo zapravo.  Auggie na kraju zaključuje da svatko zaslužuje ovacije, a sigurno će ovacije dobiti onaj koji je ponosan na svoju različitost.