Početkom 1990-ih Jugoslavija se nalazila u teškoj gospodarskoj i političkoj krizi. Jugoslavenske republike krenule se prema osamostaljenju. Taj su put kočili političari predvođeni Slobodanom Miloševićem, nastojeći pretvoriti Jugoslaviju u Veliku Srbiju.

Hrvatska je bila među prvima na putu osamostaljenja. Kako je većina građana Hrvatske na referendumu u svibnju 1991. poduprla stvaranje samostalne države, ljudski potencijal za stvaranje vojske i motivacija nisu predstavljali problem. Problem je predstavljalo naoružanje, kojim je gospodarila JNA (Jugoslavenska narodna armija) pod kontrolom velikosrpskih krugova. Uvoz oružja nije bilo moguće rješenje, jer su Ujedinjeni narodi uveli embargo (zabranu uvoza) oružja iz inozemstva. Stoga se, kao jedino rješenje, nametnula ideja zauzimanja vojarni JNA širom Hrvatske.

Na početku Domovinskog rata u Varaždinu je bio smješten 32. mehanizirani korpus kopnene vojske JNA. Iz Varaždina se zapovijedalo vojarnama u samom gradu, ali i vojarnama u Čakovcu, Bjelovaru, Koprivnici, Križevcima, Virovitici, Daruvaru te dijelom Zagrebu. Zapovjedništvo 32. korpusa nalazilo se u središtu Varaždina u Milčetićevoj ulici.

U Optujskoj ulici nalazila se vojarna „Kalnički partizani“, po mnogima najopasnije uporište neprijatelja u gradu Varaždinu. U  Križanićevoj ulici nalazila se vojarna „Jalkovečke žrtve“. U gradu se nalazilo se još nekoliko vojarni, skladišta i vojnih ustanova. Na Ivančici se nalazio telekomunikacijski centar JNA. Prema svojoj ukupnoj snazi 32. varaždinski korpus bio je jedan od najsnažniji korpusa JNA.

Blokada svih vojarna i vojnih objekata na području Varaždina započela je tijekom popodneva 13. rujna 1991. i to isključivanjem komunalija i prekidom opskrbe. Ovu operaciju predvodio je Krizni stožer Varaždina na čijem je čelu bio gradonačelnik Stjepan Adanić.

U popodnevnim satima 15. rujna 1991. godine zrakoplovi JNA raketirali su varaždinsko uzletište i započeli minobacački napad na grad. Pred kraj dana dogovoren je prekid napada. Cilj Hrvatske vojske bio je da se izbjegne oružani sukob te da JNA napusti varaždinske vojarne bez naoružanja.

U predvečerje 17. rujna 1991. godine iz vojarne „Jalkovečke žrtve“ otvorena je jaka vatra po postrojbama Policijske uprave Varaždin i Zboru narodne garde. Nakon višesatne borbe osvojen je Dom JNA i objekt „Ivančica“, a u međuvremenu su bez borbe osvojene i ostale vojarne.

Nakon sedmodnevne blokade, iscrpljujućih borbi te  pregovora s Komandom 32. korpusa i 32. brigade, 22. rujna 1991. godine u kasnim prijepodnevnim satima (oko 11,00 sati) hrvatskim snagama predala su se posljednja uporišta JNA u Varaždinu. Oficirima i vojnicima osigurana je građanska odjeća te su prevezeni su u odredišta koja su odabrali.

Obrani Varaždina pridonijele su prave odluke u pravom trenutku, nepopustljiva obrana 104. brigade ZNG Varaždin (pod zapovjedništvom Ivana Rukljića). Nakon predaje 32. korpusa, HV je došla u posjed velike količine naoružanja. Istovremeno, hrvatskim se snagama predalo oko 1000 časnika, dočasnika i vojnika. Zarobljavanje cjelokupne tehnike 32. korpusa bilo je od presudne važnosti za opstanak RH – hrvatske su snage dobile sedam puta više naoružanja nego što su dotad raspolagale!