Članak govori i o njezinim sestrama, strasti za rukometom i još mnogo toga.

Počelo je to s udarom rukometnog vala u Varaždinu 50-ih godina 20. stoljeća. Dvije školarke iz Ulice Ognjena Price, Renata Zuber, s kućnog broja 6 i Ruža Pitner s broja 14 su se priključile rukometnoj ekipi koju je na V. osnovnoj školi razvijao profesor Senen Žamić. Te 1958. godine na “Petoj” se je posložila strašna rukometna momčad. Djevojke su pobijedile sve protivnice na općinskom i regionalnom prvenstvu osnovnih škola. Uprava rukometnog kluba „Sloboda“ pozvala ih je da im se pridruže kako bi zajedno pokrenuli žensku sekciju unutar kluba. Većina cura iz školske ekipe dala je pristanak, a pozivu se pridružila i mlađa Ružina sestra Marija. Uz njih dvije, članice novoosnovane ženske sekcije rukometnog kluba „Sloboda“ postale su: Jagica Nemet, Adamčić, Butek, Dragica Lazar, Desanka Vuinac i Matilda Zelenka. Za prvog trenera ženske ekipe „Sloboda“ imenovan je nenadmašan rukometni animator Krešimir Petanjek. Treniralo se i igralo na rukometnom igralištu Slobode koje se je nalazilo na mjestu današnjeg sportskog centra TTS. Djevojkama se uskoro pridružila i najmlađa sestra Pitner, Nada.

Sestre Pitner  (foto: Varaždinske vijesti)

Trud joj se isplatio jer se je u drugoj polovici 60-tih uspjela prometnuti u glavnu igračicu i zaštitno lice kluba. Postala je kapetan ŽRK „Sloboda“. Zahvaljujući igrama koje su Slobodu dovele na prag Prve rukometne lige nekadašnje države, proglašena je najboljom sportašicom grada Varaždina 1967. godine. „Sloboda“ je postala partner prehrambene industrije „Koka“ i promijenila ime u „Koka“. 

ŽRK Koka i sestre Pitner  (foto: Varaždinske vijesti)

Nada Pitner je branila boje kluba sve do jeseni 1971. godine kada ju je ozljeda primorala na prekid karijere. Njeno zbogom igranju nije značilo i rastanak s rukometom. Ostala mu je vjerna kao rukometni sudac, a jedno kraće vrijeme i kao trener.
Marljiva i samozatajna Nada nije sakupljala lovorike samo na sportskom terenu. Unatoč sportskim obvezama bila je izvrstan student, u roku je završila Pedagošku akademiju u Čakovcu, a kasnije i Pedagoški fakultet u Rijeci. Radeći kao profesor na Medicinskoj školi te dugi niz godina kao ravnateljica Šeste osnovne škole čije je temelje postavila, a na čemu su djelatnici i učenici veoma zahvalni.

Nada Pitner-Ciglar djelovala je kao ravnateljica VI. osnovne škole od 1996. do 2012. godine. U tom je razdoblju omogućila značajan napredak ove škole kako u izgledu tako i u rezultatima. Zahvaljujući naporima ravnateljice, dograđena je blagovaonica te novi školski prostori. Uvedena je jednosmjenska nastava s produženim boravkom. 
Ravnateljica je poticala izvrsnost u radu s učenicima što je vidljivo u rezultatima vanjskih vrednovanja rada škole te u zapaženim rezultatima brojnih natjecanja iz svih predmetnih područja (od školske do državne razine). Posebnu pozornost obraćala je na učenike s teškoćama. Pokazala je dobar primjer kako se za djecu s teškoćama u razvoju mogu stvoriti uvjeti za kvalitetno obrazovanje. Zahvaljujući cjelokupnom trudu učenika i zaposlenika škole, škola se uključila u projekt „Eko škole“ te „Škole bez nasilja“. Poticala je rad brojnih aktivnosti u sklopu škole – od kulturno-umjetničkih i tehničkih aktivnosti do sportskih društava te zadruge. Ovaj veliki trud i napor uočili su i ministri zaduženi za obrazovanje (kao npr. V. Strugar i D. Primorac) te pravobraniteljica za osobe s invaliditetom (A. Slonjšak) koji su posjetili školu. Za izuzetna postignuća, povezanost s roditeljima, kulturnim ustanovama i društvenim institucijama škola je dobila i priznanje Župana. Ravnateljica Nada Pitner-Ciglar dobila je najveće priznanje grada, Plaketu grada Varaždina, za osobit doprinos i uvođenje novih tehnologija u odgojno-obrazovne procese. Nakon šesnaest godina predanog rada u školi, otišla je u zasluženu mirovinu. Za sobom je ostavila neizbrisiv trag u povijesti u VI. osnovne škole Varaždin.

Nada Pitner - Ciglar i u penziji ne može bez rukometa. Kad se sa suprugom Vjekoslavom nađe u društvu sestre Ruže i šogora Ante Đurića, rukomet je nezaobilazna tema njihovih razgovora. Uz uobičajene penzionerske teme ova velika rukometna obitelj se s oduševljenjem prisjeća veselih anegdota i odigranih “utakmica života”.

Poveznica na članak je u nastavku.

Članak u Varaždinskim vijestima