U školi uvijek očekuješ neku sitnu nepodopštinu, neku zaigranu, nevinu spačku ili nestašluk. Ali to iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, iz svakog školskog sata i zvona prerasta u nešto puno veće, puno gore, postaje strašno, jezovito …kao čudovište iz strašnih horor filmova, protiv kojeg ne znaš kako bi se borio, a svakim krivim korakom ono postaje veće i veće. Nemaš načina, nemaš alata, nemaš riječi, pokreta niti glasa.

Sve što pokušaš odbije se u zid, sve češće zid plaća i srama i vrati se kao bumerang u čelo.

A nakon toga boli sve više…

I ja sam majka, možda zato duplo osjetljivija na sve ovo što se događa oko mene, na radnom mjestu, na ulici, na autobusnoj stanici, u tramvaju, pred očima svih drugih ljudi, pred prolaznicima….pred Vama!

Zar je moguće da vi to ne vidite? Kako se može dogoditi da u pol bijela dana na sred ceste maloljetnik  istuče, jednostavno ubije svog vršnjaka??? Da ga iscipelari, da se krv prolije, da neko leži na cesti pored vas da cvili i moli za pomoć, a da vi jednostavno prođete pored njega razmišljajući to nisu moje stvari, bolje se ne miješati i onako ih ne poznam. To su još dijeca, ne radi se o obračunu mafija i naoružanim pljačkašima banke.

Za ime dragog Boga, pa to se sutra može dogoditi Vašem djetetu, vašem sinu, unuku, dragom i milom susjedu kojeg ste do jučer držali u krilu i kupovali mu lizalicu svaki put kad ste išli po kruh i mlijeko. Zar ćete samo tako prijeći pored svega?

Zar je normalno da svaki tjedan ode jedan mladi život zbog bahatog ponašanja njegovog vršnjaka? Zar je normalno da nekog stalno zlostavljaju verbalno i udarcima dok sjedi u školskoj klupi? Zar je normalno da se takve stvari snimaju i stavljaju na Internet da bi im se isti takvi klinci smijali? I što je tu smiješno?

Razgovarate li Vi u svojim domovima sa Vašom djecom o tome? Zapitajte se nije li baš Vaše dijete jedan od tih nasilnika, snimatelja i nasmiješenih promašaja, Vaših promašaja!

Ili je Vaše dijete jedan od žrtava pa se u strahu ne usudi povjeriti?

Pitam se što je gore? Imati dijete nasilnika ili dijete žrtvu?

 I jedno i drugo je strašno, ali dijete nasilnika ste vi stvorili svojim odgojem i to još uvijek možete, ako želite popraviti, a dijete žrtvu morate otkriti. Osluškujte, promatrajte svoju djecu, pomognite  im! Razgovarajte sa svojom djecom, puno i svaki dan.

Strka za novcem , poslovni stresovi, kasni dolasci s prekovremenih poslova nisu opravdanja za promašeni život Vašeg djeteta.

Učinimo nešto, mi to možemo, mi smo roditelji, bake i djedovi, mi smo staratelji, učitelji, profesori,ravnatelji, pa i susjedi. Nemojmo zatvarati oči pred stvarnim događajima.

Nemojte prekoračiti preko njih, jer oni su dio Vaše svakodnevnice, Vaše stvarnosti.

Možda bi Luka Ritz bio živ da je netko samo podigao glas ili pozvao policiju, možda klinac u Bjelovaru ne bi svakodnevno patio da roditelj i učitelj prepoznaje u njemu žrtvu kojoj treba pomoći. I kazniti one što im je duševna hrana i razlog za smijeh nečija patnja i bol.

U kakvom svijetu živimo? Zapitajte se što će biti nastavimo li tako s našim unucima, praunucima? Kako ćemo ih štititi?

Nemojte reći baš me briga mene onda neće biti, jer to je dio vaše kapljice krvi, vaše suze iz oka koju ste generacijama stvarali i nosi Vaše ime.

                                                                                     Tajnica OŠ Šestine

                                                                                     Valentina Vrhovac Matijašević