2020-07-03 11:06:00

OPROŠTAJ S OSMAŠIMA

Jučer, u četvrtak, 2.7.2020. u 17.00 sati pred našom Školom stvorila se kolona veselih, a ipak ozbiljnih osmaša. Djevojke u haljinicama s volanima, prvim poluvisokim peticama i malim damskim torbicama, a momci urednih frizura i ispeglanih košuljica stajali su strpljivo u redu i čekali da se vrata otvore i da zadnji put (onaj službeni) uđu u svoju dobro poznatu zgradu, svoju drugu kuću, svoju Školu. Pristojno i polako, s pomalo sjetnim pogledom, poštujući obveznu proceduru brisanja nogu i dezinfekcije ruku, propisanu uslijed ove nam mrske pandemije, u razmaku od 2 metra ponosno su, u pratnji svojih razrednih učiteljica i razrednica, jedan po jedan zauzeli svoje mjesto u školskoj sportskoj dvorani.

I oni razigrani pojedinci koji možda i nisu odmah bili svjesni svečanosti ove ceremonije podjele svjedodžbi, s prvim taktovima Lijepe naše prestali su se meškoljiti, uspravili se i s rukom na srcu uronili u realnost, zbilju i ozbiljnost trenutka. Ovo nije samo još jedna podjela svjedodžbi, ovo nije Doviđenja najesen. Ovo je Zbogom. Ovo je rastanak.

Tek kada smo pomislili da je atmosfera uzvišenosti utihnula sa zadnjim tonovima Lijepe naše te da će se nagrade i svjedodžbe podijeliti u jednom formalnom ozračju, uslijedilo je obraćanje ravnateljice Katice Sesjak. Njezine riječi koje su procurile ravno iz srca, toplina, ushit i sjeta u glasu te odlučnost da svakome od učenika da do znanja kako vrata Škole za njega ostaju otvorena, te da će u njoj uvijek naći nas - svoje prve učitelje i  buduće prijatelje nikoga u dvorani nisu ostavile ravnodušnim. Oči su se zacaklile od ponosa, osmjeh olakšanja na usnama naših osmaša poručivao je da se razumijemo i mislimo isto. Kraj ne mora nužno biti kraj, može biti i novi početak.

Učenici, predstavnici svojih razreda također su se obratili pismom. Zahvalivši se na podršci, razumijevanju, prilikama i šalama u proteklih osam godina, oprostili su se dostojanstveno od svojih  razrednih učiteljica, razrednica i razrednika,  i ostalih učitelja i djelatnika škole.

Oni malo bolji među najboljima (kako ih je ravnateljica nazvala) posebno su istaknuti i nagrađeni. Ponosno, i uz pljesak svojih suučenika preuzeli su svoje nagrade, plakete i diplome koje im je ravnateljica svečano uručila za njihov kontinuirani i visokovrijedni ostvareni uspjeh ili za isticanje na nekom od  natjecanja.

Potom su razrednici, posljednji put, podijelili svjedodžbe svojim učenicima, s ponosom i tugom, uz pokoju riječ podrške za nastavak životnog putovanja.  Sada, kada smo se tako dobro upoznali i zbližili, moramo se rastati. Jasno nam je svima da to tako mora biti. Sretni smo što za ove mlade ljude život tek počinje i nadamo se da će im pokoji dobar savjet koji smo im udijelili, zrno topline i nadasve preneseno znanje u životu dobro doći.

                                                                                            Osvrt napisala:

                                                                                            Biljana Vidiček, prof.  

  

             

 

 


Osnovna škola Sesvete