U Zagrebu postoji jezero za pecanje. To je prva stvar koju naučiš o gradu kada te autobus ostavi kod motela „Plitvice“, a ne na autobusnom kolodvoru. „Što ćemo sad?“ prvo je pitanje koje ti padne na pamet kada pogledaš na sat i vidiš da je 23:04, a nema javnog prijevoza  na vidiku. Moj prijatelj i ja bili smo spremni za avanture, ali možda ne baš biti beskućnici nakon dvanaest sati vožnje autobusom. To nije moje shvaćanje avanture.

Unatoč užasnom putu iz Sofije, težini naših ruksaka i ispušnim plinovima s autoceste, moj je prijatelj Martin bio optimističan, za razliku od mene. „Slušaj, izgleda da večeras nećemo stići do centra, ali imamo šatore i vreće za spavanje, snaći ćemo se“ bile su njegove riječi. Martinov optimizam nagrađen je kad smo ugledali mali kamp i ribič koji su bili pored jezera.

Hodajući prema njima, odlučili smo kampirati na tom mjestu i ujutro krenuti prema gradu. Mogli bismo postaviti šator i nakon toga pozdraviti ribiče. „Dobra večer!“ uzviknu jedan od njih mašući rukom iznad glave. Zaslijepila nas je svjetiljka pričvršćena za njegovo čelo.  To znači da se obraća nama, zar ne? Promjena plana: pozdravimo prvo, pa ćemo onda postaviti šator. Krenusmo prema njihovom kampu.

Prije no što smo se snašli, donijeli su nam stolice, stavili nam ručnik oko vrata, piće u ruku i sredstvo protiv komaraca da nas zaštiti od rojeva uz vodu. Već su sve pojeli, ali imaju keksa ako smo gladni. Uskoro smo saznali više o njima – o njihovim životima, obiteljima, poslovima i hobijima. Kad smo im rekli da idemo postaviti šator, naši domaćini nisu htjeli ni čuti za to. Minutu kasnije već su ispraznili jedan od svojih šatora kako bismo mi mogli prespavati u njemu. Već smo skoro zaspali kad smo začuli pjesmu, smijeh i pljuskanje vode. Noćno kupanje! Ujutro, kao što smo se i dogovorili, jedan od naših novih prijatelja povezao nas je automobilom u grad.

Kad smo stigli, nisam znala gotovo ništa o Zagrebu, ali sam već imala predodžbu o tome kakvi su stanovnici Zagreba. Prijateljski raspoloženi, gostoljubivi, slobodoumni, spremni pomoći i provesti noć s potpunim strancima. Još jedna stvar koja me vrlo usrećila u mojih prvih nekoliko sati u Zagrebu, bila je činjenica da su bugarski i hrvatski dosta slični jezici pa je sporazumijevanje bilo dosta lako.

Ako dođete u novi grad i nekim čudom završite u njegovu središtu, hodate. Potpuno je neprikladno služiti se javnim prijevozom. Koliko se sjećam, prvo smo vidjeli nekoliko muzeja, zatim Hrvatsko narodno kazalište, a onda i nekoliko sveučilišnih zgrada. U usporedbi s arhitekturom Sofije, Zagreb je djelovao prostraniji i imao puno više otvorenog prostora. Parkovi su bili dobro održavani, ali možda pomalo pusti u usporedbi s gradskim  vrtovima u Sofiji, uvijek punim života i glazbe, osobito ljeti. Nakon laganog ručka, nastavili smo šetnju do katedrale i Gornjeg grada. Sjećam se zalaska sunca s kule Lotršćak i da mogu, vratila bih se u Zagreb što je više puta moguće.

Nisam osobito sretne ruke pa kada sam si vidjela ime na popisu pripravnika u Erasmusu+, bila sam u takvom šoku, da sam morala samu sebe uvjeriti da ne sanjam! Doista sam bila potpuno budna i sretnija no što sam bila cijelog ljeta. Pružila mi se rijetka šansa biti pripravnica u gradu koji volim, radeći posao koji volim, u struci koja je usko vezana uz moj studij.

Grad me još uvijek nije prestao oduševljavati: tuneli kroz središte, orguljaški koncerti u katedrali, moderne galerije i koncerti na otvorenom, predivan pogled sa Sljemena, opuštena popodneva na Jarunu, ponoćni burek, gostoljubivi ljudi, novi prijatelji i još puno više. Sjajno je i jedva čekam svaki novi dan koji ću provesti ovdje i sigurna sam da će Zagreb imati još više za ponuditi u budućnosti.

preveo: David-Dominik Radić (7.a)
 

Večer u Zagrebu. Na nebu se vide Mjesec i Jupiter.