Dragi moji,

spremni? Idemo dalje… I još jednom se vraćam na osvještavanje, samorefleksiju… Zaista je bitna. U radu sa ljudima (u terapiji, savjetovanju) često se susrećem sa željom osobe ispred sebe za velikom promjenom sebe i ljudi oko sebe. I to je normalno i zdravo. Međutim, ponekad mi se čini da smo pregrubi u toj želji i da imamo previsoka očekivanja i od sebe i od drugih. Da bismo bilo što promijenili zapravo prvo sebe trebamo dobro upoznati i prihvatiti se. I baš sad u vrijeme ove krize nije vrijeme za velike osobne projekte.

Potres je iza nas i neki od nas još uvijek osjećaju njegove posljedice, što fizičke (srušeni domovi), što psihičke (napetost, uznemirenost..).  I pri tom i dalje, još uvijek živimo u nenormalnim uvjetima povezanima sa mjerama vezanima za sprečavanje širenja virusa. Vezano za te nenormalne uvjete, prije svega smo svjesni da se svi nalazimo u realnoj opasnosti. S tom spoznajom se teže nosimo jer nam cijela situacija donosi i neke neuobičajene uloge, zadatke, situacije. S druge strane niz uobičajenih aktivnosti, koje nam služe da se opustimo, nam je uskraćen.  

Pozivam vas, stoga da u ovoj situaciji ne donosite važne životne odluke. Donosim vam i niz pitanja kako bi vas potaknula da otvorite svoje unutarnje oko (kako bi rekla jedna moja psiho-učiteljica) i provjerite, vidite što vam se sve događa, kako ste zapravo, što vam sve nedostaje... Ne opterećujte se idejom što biste sve mogli... Puno toga vjerujem već svi skupa radimo jer živimo u kriznoj situaciji...

Pogledajte pod opširnije...