| 2020-04-15 09:29:43 Mala škola optimizma 6. dio Dragi moji, nadam se da ste se barem malo uspjeli odmoriti i uživati u obiteljskom druženju i slavlju najvećeg kršćanskog blagdana. Nastavljamo tamo gdje smo stali… Postavlja se pitanje na što to možemo utjecati i promijeniti u svom životu, a što sve ne možemo mijenjati i moramo na neki način prihvatiti. I ono, čini mi se najteže, kako uopće razlikovati te dvije stvari. Jer ako olako prihvaćam i ništa ne mijenjam, onda sam u području naučene bespomoćnosti (sjetite se cirkuskog slona i njegovog kolca). S druge strane, ako uporno pokušavam, na silu promijenit nešto na što ne mogu utjecati, bespotrebno trošim svoje resurse. Iz svog osobnog, a i profesionalnog iskustva znam da mi, ljudi kao najčešći izvor nezadovoljstva iznosimo upravo odnose sa drugim ljudima (partnerom, roditeljima, djecom, kolegama na poslu, šefom…). Trenutno na raznim razinama živimo u izazovnim vremenima. I dok se neki vesele i uživaju u suživotu i druženju sa svojim obiteljima, nekima je to posebno teško. Nasmijao me pred Uskrs jedan slavonski župnik u pismu svojim župljanima. Evo što im je on u svom obraćanju između ostalog poručio: „Polako nestaju neke stare navike, ali počinjemo upoznavati neke nove ljude: mama, tata, brat, sestra, djed, baka… Od toliko obaveza i svakidašnje žurbe možda do sada niste niti znali da su vam svi ti ljudi u kući rodbina. Sad znate. Družite se, razgovarajte, pojačajte malo osobnu i obiteljsku molitvu.” Hm, da! Lako je to reći! A što ako i inače nemamo baš harmonične odnose u obitelji? Što ako ovo vrijeme međusobnog intenzivnog druženja ukućana donosi na površinu niz nesuglasica, sukoba? Što ako je naše roditeljsko strpljenje dosegnulo svoj maksimu i „pucamo po šavovima“ dok pokušavamo motivirati, natjerati svoje dijete na učenje? Puno je sličnih pitanja, a jednostavnih, jednoznačnih odgovora nema. Donosim vam djelić svog omiljenog autora, Jespera Juula…
Slobodno se javite, pišite… Zdravi bili! Vaša psihologinja Marija
„Kad majke i očevi kažu da je naporno biti roditelj, ja se mogu s tim samo složiti. Da, istina je. Ali za to postoje rješenje. Kad mi onda ispričaju da im je svega dosta, da jedan ili više članova obitelji pate, da im nešto nedostaje ili bi htjeli da je njihovo ponašanje ili ponašanje djeteta ili partnera drukčije, onda pomaže malo pomnije sagledati stvari i sebi postaviti pitanje: što se krije iza moga nezadovoljstva? Zašto stalno iznova dolazi do napetosti između mene i djeteta ili partnerice ili partnera? Zašto su mi određene situacije neugodne? Kakav odnos imam sa svojim djetetom, s partnerom ili partnericom? Što očekujem, što priželjkujem ili što mi nedostaje? I naposljetku: što mogu sam ili sama učiniti ili dopustiti da potaknem promjenu neželjene obiteljske situacije. (…) Mnogi odrasli uopće nisu svjesni ni vlastitih potreba i granica i tek ih i sami moraju naučiti postaviti. Djeca ionako uče najviše kroz ponašanje roditelja- kao i kroz njihov međusobni odnos – a ne kroz mudre odgojne mjere ili općenite upute roditelja i odgajatelja što je u redu, a što nije.“ I dok pokušavamo osvijestiti svoje potrebe, pronaći svoju odgovornost u odnosu na svoje dijete, na svoga muža/ženu i dalje, svi smo mi krvavi ispod kože i događa nam se da „puknemo“. Važno je to kod sebe prepoznati i ako smo već došli do tog trenutka zaustaviti se na vrijeme i izaći iz situacije, ohladiti se… Vjerujete mi udaranje, šamaranje, fizičko kažnjavanje djeteta, vrijeđanje, psovanje muža/žene nikada, ali baš nikada ne urodi plodom. Da, razumijem, nekada se možda osjećate bespomoćno, usamljeno i bijes jednostavno izađe bez ikakve kontrole. I ako ste i inače skloni i često „puknete“ u ovoj je situaciji to zasigurno još teže kontrolirati. Sigurna sam da vam je poslije žao, ali nekako kao da niste mogli protiv sebe i pokušavate se opravdati da je dijete, muž, žena to i zaslužilo/o/la. No, odgovornost za NAŠE ponašanje leži isključivo u NAŠEM krilu. Kao prvu pomoć u ovim situacijama, za početak pozivam vas da pronađete svoje načine da se zaustavite… Bilo što što učinimo i kažemo u tom naletu bijesa zapravo je opasno i otrovno za odnos i druge ljude. Bitno je pri tome iz situacije izaći i naći način da velika količina energije koju u tijelu osjećate povodom osjećaja ljutnje/bijesa izađe van… Izađite na balkon (doslovno se ohladite), istuširajte se, bacite se na kućanske poslove, nazovite osobu od povjerenja, istucite boksačku vreću, jastuk… |
| Osnovna škola Sesvetska Sopnica |