Iz Makarske (koja ja izgrađena kao luka naselja Makar, koje je nekoliko kilometara dalje, u Biokovu, sakriveno ondje zbog gusara) kretali smo se do Ploča i ondje obišli deltu Neretve s gradićima Metković i Opuzen, kao i selo Vid gdje su ostaci rimskoga naselja. Put nas je vodio uzbrdo odakle smo imali lijep pogled na ovu deltu u kojoj zbog pijeska i mulja uspijevaju razne kulture, a najpoznatije su lubenice i mandarine. Voda je odvedena u kanale (izvršena melioracija). Vijugava cesta vodi nas do mjesta s pogledom na gradilište mosta za Pelješac, koji će skratiti put do njegovog zapadnog dijela, kao i do otoka Korčule koji mu je vrlo blizu. Prolazimo kraj uzgajališta školjki kamenica, iz 17. stoljeća, najstarijega na Sredozemlju. Prošli smo kroz teritorij Bosne i Hercegovine, koji je Dubrovačka republika poklonila Turskome carstvu da ne bi graničila s Republikom Venecijom tj. da ona u slučaju kopnenog napada na Dubrovnik, najprije mora proći kroz teritorij ogromnog Turskog carstva, to jest zaratiti s njim. Nastavljamo kraj Maloga Stona od kojega do Stona postoji zid koji je Dubrovačka republika izgradila da bi ,,zaključala“ Pelješac, budući da se on samo 5 km ,,drži“ za kopno.

Stižemo u Dubrovnik. Ondje upoznajemo njegov najstariji dio, Stari grad, kojega je UNESCO proglasio Svjetskom baštinom. Posjećujemo čuvenu ulicu Stradun (nekada pod morem), Knežev dvor, palaču Sponza, crkvu Svetog Vlahe, a napravili smo i nekoliko kilometara obilazeći zid s kulama. U Dubrovniku su živjeli komediograf Marin Držić, pjesnik Ivan Gundulić, fizičari Ruđer Bošković i Marin Getaldić te drugi znanstvenici i umjetnici. Odlučili smo zaviriti i u najjugoistočniji dio Hrvatske, u Konavle, te kroz Župu dubrovačku odlazimo u Cavtat. Ondje je Meštrovićev mauzolej obitelji Račić.

U Cavtatu smo odlučili isprobati i još jednu aktivnost – plivanje! Otisnuli smo se, naime, preko Jadrana prema talijanskoj pokrajini Apuliji, od koje nas je dijelilo 200 km.

Virtualno smo doplivali do grada Barija. Ondje je grob Svetoga Nikole jer su ga Bizantinci prenijeli iz rodne Mire u Maloj Aziji, koju su ugrožavali (kasnije i osvojili) Turci. Tako da u Bari hodočaste kršćani raznih vjeroispovijedi. Iz Barija smo krenuli jugoistočno uz jadransku obalu te preko Brindizija i slikovitog gradića Ostunija (na brdu) stigli u barokni grad Lecce (Leće). Odande smo nastavili u Otrant, gradić po kojem se suženje mora koje se računa kao granica Jadrana, zove Otrantska vrata.

Iz Otranta smo krenuli na drugu obalu ,,pete“ Apeninskoga poluotoka, u Tarantski zaljev, to jest u sam Taranto. To je prastari grad, dio Velike Grčke. Za razliku od njega, nekadašnji grad Velike Grčke Metapont više nije naseljen – obišli smo njegove ruševine jer je u njemu živio čuveni matematičar Pitagora. Iz Metaponta smo putovali preko gradića prepunog kućica na talijanskom zvanih trulli i stigli u grad Matera. Matera je vrlo slikovita, preko kanjona su nekadašnje redovničke spilje i puno je puta ,,glumila“ Jeruzalem, to jest u njoj su snimani filmovi s radnjom ondje, npr. ,,Pasija“ Mela Gibsona. Preko brojnih apulijskih gradova (jer ova je pokrajina gusto naseljena) stigli smo pred dvorac Castel del Monte. Ondje ćemo prenoćiti. UNESCO ga je proglasio Svjetskom baštinom te je i u njemu sniman film ,,Ime ruže“.
Jug Italije već je stoljećima gospodarski slabije razvijen od njenog sjevera pa je odatle opsežno iseljavanje: na sjever Italije, a prije stotinjak godina i na druge kontinente tako da je najveći dio Talijana u Argentini, Brazilu, Sjedinjenim Američkim Državama iz Apulije, Kalabrije, Sicilije i drugih južnih pokrajina.

Knežev dvor i Dubrovačka katedrala

Spomenik baroknome pjesniku Ivanu Gunduliću u Dubrovniku

Kućice trulli u Alberobellu

Djeca se već desecima stoljeća igraju n atrgovina grada Lecce (Leće)

Matera

Castel del Monte