Većina malo starijih Vukovaraca je bila u  ratu. Svatko ima svoju priču. Mnogi su i poginuli. Njih se mnogi sjećaju kako su dali svoj život za domovinu. A i djeca su imala teško djetinjstvo, ako se to uopće može nazvati djetinjstvom. Oni nisu smjeli, kao mi, današnja djeca, izaći kad god su htjeli. Morali su se čuvati od bombi koje su svaki dan padale na Vukovar. To je bilo vrijeme rata, oružja, smrti, uništenih djetinjstava. Danas možemo reći da smo ponosni na taj rat. Ipak, poslije svega, zbog tog rata, mi, današnja djeca, možemo živjeti u miru bez straha.

            Vukovar je bio od svih sela, gradova, kuća, mrtvih ljudi najviše razoren. Mnogi su danas ljuti na Srbe. Teško je bilo braniti, izgubiti pa na kraju opet vratiti svom jedinomu vlasniku – hrvatskom narodu. Ali ipak postoji nešto puno teže. A to je oprostiti. To je za mnoge ljude teško. Normalno da je teško oprostiti, ali se može oprostiti. Ljudi u Vukovaru žele oprostiti. I sve više opraštaju. Ne, nije lako, ali je ispravno. Ne može se cijeli život živjeti u mržnji. To nije ispravno.

            Mi smo katolici, a Srbi pravoslavci, ali imamo istoga Boga. Onoga koji kaže da treba oprostiti. Živjeti u mržnji je grijeh. Pretpostavljam da je i Vukovar – grad heroj oprostio, pa i cijela Hrvatska. Ljudski je griješiti pa i oprostiti. Danas su nova vremena. Bez rata u Hrvatskoj. Treba oprostiti za bolju današnjicu sutrašnjicu.

Mislav Trtanj, 8. r