JESEN

           Svanulo je maglovito rano jesensko jutro. Sunca nema, sve je tmurno. Oblaci su sivi, teški, nakupljeni kišom koja može svaki čas pasti i uništiti i onaj zadnji dašak ljeta u zraku. Jesen je stigla. Kuca na vrata. Lišće počinje žutjeti, opadati. Priroda polako umire.
           Nema više veselja, nema pjeva ptica koji nas budi ujutro. Sada nas budi hladnoća ili lupkanje kapi kiše po prozorima. Šuštanje poluuvelog lišća dok puše vjetar, govori nam da je gotovo, ljeto je na odlasku. Dolazi jesen, za njom zima. Pada kiša, već stoti dan za redom. Sve je mokro i hladno. Nema više sunca koje će nas ugrijati nakon ljetne oluje. Sada nas jedino može ugrijati peć ili topli čaj. Šume nema, nestala je. Lišće je otpalo i grane su gole, samo još nekoliko borova pokušava održati ljepotu zelenila, ali neuspješno. Našim krajevima prevladava smeđa boja. Kao da je netko uzeo kist i sve obojao. Jedan dan je još bilo sunčano, a onda drugi dan kao da je netko došao i ukrao sunce. Možda se naljutilo na nas. Ali ne vidim razlog. Možda je dalo otkaz, otišlo se naspavati i ostavilo oblake same da plaču za njime i tako nama daju kišu.
          Jesen je zahvatila sve ulice, i zima je, i hladno je. Jesen nas je preuzela u svoje ruke, ljeto je otišlo. Što mu je? Zar se i ono naljutilo?

                                                                                       Danijela Gunčević, 8.b

     Jednog maglovitog i oblačnog jesenjeg jutra izašla sam u dvorište. Nisam ništa vidjela od tolike magle, hladnoća se osjetila, jesenski ledeni vjetar mi je prolazio kroz moju dugu kosu.

Vjetar je tako puhao da mi se učinilo da netko jeca. Ispred mene lišće se igralo s vjetrom i letjelo je na sve strane. Iz mutnih oblaka je pala kiša. Izgledalo je kao da je nebo plakalo. U tom jesenskom sivilu, samo je žuto šuštavo lišće bilo veselo. Kao da se samo lišće veselilo. Igra lišća me tako razveselila. Jesenska kiša pala je na lišće i obasjala ih.

Vjetar je prestao puhati, a igra lišća je prestala. I kiša je polako prestajala padati. Sve je utihnulo. Nema vesele igre lišća. Sunca više nema. Ostala je samo tmurnost. Nema više veselja ni nikakvog šarenila, ostalo je sivilo. Svi ljudi su se sakrili u toplinu svojih domova. Životinje spavaju zimski san, ptice su otišle na jug.

Svo veselje je utihnulo.

Vedrana Luić, 6.b

Ujutro je magla obuzela cijelo dvorište.

Magla je toliko bila gusta da nisam

vidjela hrpu lišća što sam pomela

prošlu večer.

A ispred hrpe je bio kamen pa sam se

spotaknula od njega i pala u udoban

krevetić.

Odjedanput se čulo šuštanje, a ono -

mali ježić izađe iz hrpe lišća.

Uzela sam ga oprezno u ruku i stavila

kraj sebe.

Mi smo se komešali po lišću i čulo se

samo šuštanje lišća.

                                                                            Valentina Mišić, 6.b

                                                     Jesen
 

Zadnji odsjaj sunca me budi.  Izašao sam van, obuzela me tama, dirnula me u srce. Kad sam vidio jabuku i njeno lišće na zemlji – uplašio sam se jer nisam očekivao da će ljeto tako brzo proći.

Bojao sam se jer nema više onih ukusnih i slatkih jabuka koje sam jeo s užitkom. Jesen je došla „samo tako”, a ja sam sam i uplašen morao raditi iz dana u dan. Prvo je bila šuma „na tapeti". Toliko drva i toliko muke.  Mislio sam da će ljeto proći sporo, ali ne - jesen me preduhitrila. Tata mi je stalno govorio  isto. Govorio je da će ljeto brzo proći, da će doći jesen i hladnoća s njom. Nisam mu vjerovao, ali zapravo je govorio istinu. I došao je taj dan kada ne poželiš izaći iz kuće, već se samo sakriti u nju. Sutra moram u berbu, a tako mi se ne da. Hladno mi je, bojim se sutrašnjeg dana. Moram se naspavati. Čeka me naporan dan. Utonuh u san. Sanjario sam o hladnoj berbi. Tada mi priđe jedna osoba. Obuzela me hladnoća. Tu osobu nisam vidio nikada u životu. Ta hladnoća me probudila točno na vrijeme za berbu. Obukao sam se toplo. Vožnja traktorom u meni je probudila sjećanje na prošlu godinu. Gledao sam staro stablo. Bilo je suho i bez lišća. Berba je prošla brzo. Ostalo mi je to stablo u sjećanju. Obećao sam sebi da ga nikada neću zaboraviti. Razmišljao sam i zapitkivao se - tko je ona osoba koja me probudila i rashladila? Bila je to jesen. Neću je zaboraviti zato što je došao i „njen red”.

Ponekad  pomislim da ne volim jesen, ali u dubini srca i ona budi sjećanja.

Matej Luić 8.b