Bio je to naš  posljednji zajednički dan u školskim klupama. Dan 8.b. Dan drugačiji od drugih. I osjećali smo kako je trebalo biti baš tako: samo mi. Jer... zajedno smo rasli. 

Moja prva generacija. Bili su moj vjetar u leđa, moja svjetlost i toplina koja je zračila iz svakoga ponaosob. Bili su moja posebna veza, moji mali-veliki prijatelji, moja djeca. Cvijeće koje me naučilo plesati po kiši. Blještali su dobrotom, primjerenošću, otvorenošću, kulturom i znanjem. Eh, tako se sjaji i tako se bude velik!

Nora Kumar, učenica generacije 2012./2020.

Tvoja staza

Čuj, kad ti je jako teško,

kad te nešto strašno muči

i kad ti je stvarno tijesno

na ulici i u kući,

daj, odmahni lijevom rukom,

daj, odmahni desnom rukom,

i odlučno, čvrsto kreni

za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.

Tko zna što ti sutra sprema

taj tvoj put bez putokaza,

al' znaš: to je tvoja cesta

što nekamo ipak vodi

i da na njoj nema mjesta

za drugoga.

Zato brodi !

Ako nekad ipak negdje

na lud kamen zakoračiš,

pa kad glavom o tle tresneš

nemoj zato da se smračiš,

već, molim te, junak budi,

k'o da ništa bilo nije,

pa nastavi svojom cestom

još oštrije nego prije.

A kada ti je zbilja dobro,

kad pomisliš da si snažan

smiri malo svoju snagu

nemoj da se praviš važan.

I nastavi svojom cestom,

niti lijevo, niti desno.

Po širokom hodaj usko,

a napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići

na kraj samo tvoga puta.

Tog ćeš časa možda biti

bez cipela i kaputa,

al' ćeš znati što si, tko si

i koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato

što jedino svoj put slijediš.

Ratko Zvrko