Saslušaj me, zlato (Ana i Ivan Penezić)

                Ovih dana obišli smo bračni par Penezić. Oboje su rođeni u Siraču. Ana i Ivan već su 51 godinu u braku, nema dugo proslavili su Zlatni pir.

                S nostalgijom se sjećaju školskih dana. Kažu nam: ''Kada ostarite i polagano uđete u smiraj života, doista je istinita ona ''najljepše je đačko doba''.''

                Ivan je od  I. do IV. razreda imao umjesto bilježnica pločicu za pisanje kredom. Bilo je dobro kada se zadaća ne bi obrisala, ali jao, kada bi došao u školu a polovine zadaće nema…! Ona se jednostavno obrisala. I naša teta Ana je pisala na pločici. Koliko je to bilo teško mi možemo samo zamisliti. Ipak smo mi djeca računala… Nakon završenog IV. razreda Ivan je krenuo u nižu gimnaziju, kasnije u ekonomsku školu te nakon završenog školovanja odmah počeo raditi u Zagrebu.

                Teta Ana je završila 5 razreda osnovne škole.

                Ivan se nakon određenog vremena vratio u Sirač, upoznao tetu Anu, oženio ju  i  1962. godine sele u Vinkovce gdje je gosp. Ivan dobio posao na željeznici. Njegovo školovanje nije tada završilo, morao je u Osijek na fakultet, sve kroz večernju školu. Dok se Ivan školovao, teta Ana je na tržnici u Vinkovcima prodavala cvijeće koje je sama uzgojila. Navečer je izrađivala Wilerove goblene jer  život je bio težak, nije bilo novaca od jedne plaće za školovanje i tekuće troškove. Teško je to vrijeme bilo.

                Izdržali su u Vinkovcima  cijeli radni vijek. Kada je stric Ivo ostvario prve uvjete za mirovinu, odlučili su vratiti se u Sirač. Kupili su kuću, uselili i uredili uz pomoć Božene i Velimira Petrana.

Bračni par Penezić: Ivan i Ana

Ivanova i Anina kućica

                Mirno im teku  umirovljenički dani. Stric Ivo voli rješavati križaljke, uživa u šetnjama kroz mjesto. Od mladih dana ga je interesirala povijest i zemljopis te danas mnogo čita i gleda tv emisije vezane za to područje.

                Teta Ana brine o svome Ivi, kućanica je i voli pogledati koju seriju, uređuje vrt i cvjetnjak. Baš se lijepo nadopunjuju.

                A mi, doći ćemo im uskoro opet  kako bi nam ispričali još zanimljivih crtica iz svojih života. Doći ćemo s proljeća kada cvijeće u cvjetnjaku počne širiti svoj opojni miris…

                                             Matej  Petran  i Tena Grujić, VI. razred

Saslušaj me, zlato ( Stjepan Pihir)

                Zimski je dan. Temperatura ugodna, kao da i nije zima. Filip i ja uputili smo se u Ulicu Augusta Šenoe obići gospodina Stjepana Pihira.

                Gospodin Stjepan živi sam. Supruga mu umrla, a kćer i sin nisu ovdje, žive u Zagrebu i Njemačkoj. Obilaze ga, ali ne tako često jer su zaposleni.

                Kako kaže čika Štefo sretan je da su oni zdravi, da rade, a i on da je zdrav.

                Najviše nam priča o djetinjstvu i školi.

                Dok je bio mali, roditelji su radili u polju, a njega i ostalu braću čuvala je baka. Nikada ih roditelji nisu ostavljali same. Baka je pekla najbolje kolače na cijelom svijetu. Sada, kada zažmiri, može osjetiti njihov miris i okus.

              Prvog dana škole sjeća se jasno - preskočio ga je, imao je vodene kozice pa je u prvi razred krenuo sa zakašnjenjem. Njegov  tadašnji susjed i bratić svaki dan mu je donosio zadaću. Pisali su kredom na malenoj pločici, a brisali spužvom koja je bila zavezana za pločicu. Imali su oni i bilježnice, ali su u njih vrlo rijetko i malo pisali. Prva knjiga bila je Bukvar u kojemu su se nalazila slova abecede, a kasnije su dobili čitanke u kojima su bili malo duži tekstovi.

                Živio je u Pakranima, a išao u školu u Bijeloj. Škola  je bila jako udaljena od mjesta stanovanja pa su morali do nje dugo pješačiti. Prolazili su livadama, a ne samo cestom. Posebno je bilo zanimljivo zimi jer bi se plitke močvare smrznule pa bi bile odlične za klizanje. Imali su gumene čizme koje su  klizile po površini leda. Bili su siromašni, roditelji im nisu mogli kupovati igračke, sami su ih izrađivali. Bili su dosjetljivi te su od vrbinih grana izrađivali zviždaljke i frulice, a lopte od starih krpa - krpenjare.

                Vjeronauk u školi su imali pravoslavni, a ne katolički, on i njegova prijateljica su išli u Sirač. Pravoslavni vjeronauk je bio svaki tjedan pa je Stjepan pohađao i njega. Ispričao nam je kako jedan učenik nije znao molitvu te mu je on pomogao, šaptao je i učitelj ih je razmjestio.

                U njegovo vrijeme bila su obavezna četiri razreda pučke škole, a viši razredi su bili izborni. Djed Stjepan je nastavio pohađati peti razred, a zatim je na snagu stupio zakon koji je govorio o šest završenih razreda pučke škole. Upravo tada je počeo 2.svjetski rat. Stjepan se sa svojom obitelji iz Pakrana seli u Sirač. Na kupljenoj parceli  sagradili su svoju kuću.

                O ratu ne želi mnogo govoriti jer kaže da su to bila strašna vremena, ljudi su izgubili svoje najmilije. I on je ostao bez svoga djede kojeg je jako volio i koji ga je naučio mnogo korisnih stvari za život.

                U djeda Stjepana uvukla se neka tiha sjeta i tuga koja nije potrajala dugo. Sjećanje na dobre i drage ljude koji su oplemenili i obogatili njegov život ocrtavala se na njegovom licu.

                I na kraju druženja kaže djed Štefo: ''Zdrav sam onoliko koliko mi godine dopuštaju. Sva sreća da postoje lijekovi za moje bolesti, a 'fala Bogu, u godinu dana svi lijekovi stanu u jedne tačke, toliko ih popijem.''

                             Anabela Karla i Filip Balder, VII.razred