Saslušaj me, zlato

Dan je bio savršen za posjet, sunčan i prozračan. Krenuli smo u dom naše učiteljice - umirovljenice Emice Gerdijan. Uzbuđeni smo jer smo duže vrijeme očekivali susret s njom. Vjerujemo da će nam se obradovati. 

Rođena je 29.3.1935. godine u Skenderovcima.

U Osnovnoj školi Sirač počinje raditi 1.9.1957.godine i ostaje sve do mirovine.

Prvo radno mjesto gospođe Gerdijan bilo je u okolici Požege. Radila je na poslovima učiteljice s učenicima od 1.do 8. razreda i predavala sve predmete. Bilo je teško jer su razredi bili veliki, po 60 učenika. 1957. godine ukazalo se radno mjesto u Siraču. Otac gospođe Emice je rekao: ''Idi u onaj kraj pored Pakraca, tamo imaš strica, bit će lakše. Nećeš morati plaćati stanarinu, a bit ćeš kod rodbine.''

I evo, stigla u Sirač, ali nije odmah radila u matičnoj školi, već u područnoj školi Bijela punih godinu dana. Nakon toga tri godine u područnoj školi Barica pa tek onda u Siraču. Učiteljica Emica je bila učiteljica razredne nastave.

U Siraču je upoznala supruga  Veljka Gerdijana  koji je predavao tjelesnu kulturu. Oženili su se, dobili dvije djevojčice, Kseniju i Mirjanu ( i one su prosvjetni djelatnici ), sagradili kuću i živjeli kao pravi seoski učitelji.

Ali, da bi mogla raditi u Siraču, učiteljica Emica morala je vanredno završiti studij ruskog jezika, a kasnije i studij njemačkog jezika koji se učio od 5. do 8. razreda. Da je bilo lagano - nikako, ali kada postoji želja i volja, sve se može. Ionako je željela studirati njemački jezik, ali nije dobila stipendiju ( iako joj je majka bila Nijemica ) te je završila razrednu nastavu. Eto, san joj se ostvario…

Ispričala nam je neke crtice iz svoga radnog vijeka…. Vrlo je ponosna na generacije koje je učila. Posebno se sjeća vremena dok je predavala ruski jezik. Posjetila je i Moskvu, a kada se vratila donijela je adrese moskovskih učenika s kojima su se naši učenici dugi niz godina dopisivali. Nije tada bilo telefona, mobitela i interneta. Putovala su pisma, pisane riječi. Kako su učenici s nestrpljenjem očekivali poštara! Naši učenici su, zamislite, imali prijatelje u dalekoj Rusiji. A ta pisma, kakvo je veselje vladalo kada su stigla! Napisana na ruskom jeziku, u njima fotografije, značke i marke. To su bila prijateljstva na daljinu…..

Danas, sve je nekako ubrzano, nitko nema vremena ni za koga. Sve se rješava porukama putem mobitela i e-maila. A ljepše je kada ti u posjet dođu prijatelji pa s njima sjedneš, popiješ kavu i porazgovaraš. Bude ti toplo oko srca, radostan si, ljepši ti je dan……

I mi smo odlučili, vratit ćemo se za mjesec dana po neke nove priče iz školskih klupa učiteljice Emice i njezinog života.

                                    Joel Timothy Špičak i Endi Lauter, V.razred