Buđenje

     Zastanem kraj stare lipe koja se nalazi na početku šume u mome selu. Dok onako spokojno i bezbrižno stojim gledajući u nju, svi događaji iz ranijeg djetinjstva vrludaju mi mislima. Bistrim glavu. Tražim mjesto gdje ću normalno disati. Tražim zrak koji će napuniti moja pluća osmijesima. Želim koračati svijetom bez briga. Taj svijet može mi pružiti samo moj kraj.

     Njegova ljepota budi u meni sve ono što je nestalo. Gdje li je ona mala djevojčica koja se smijala svemu? Kamo je otišla? Ne želim se suočiti s činjenicom da se i ona izgubila u vremenu. Fali mi to doba kada je kraj šume za mene predstavljao i kraj svijeta. Tada su trenuci sreće bili svakodnevnica, a sad lutajući tražim svoj mir. Odlazim od lipe. Pozdravlja me dok joj vjetar dahom hladi krošnje. Lišće mi šušti pod nogama. Koračam zemljom po kojoj sam trčala kao dijete. Iza ovih stabala skrivala sam se igrajući skrivača. Majka bi me dozivala da dođem na ručak, no želja za igrom bila je veća. Uvijek bih ostala vani do kasno diveći se svakoj vlasi trave koja me okružuje. Njoj sam se obraćala kada bi me posjetila samoća. Bila mi je prijatelj, baš poput djece iz sela. Sada, kada stanem i gledam u travu, ne vidim ništa osim trave. Ne sjećam se ni priča koje bi mi pričala. Strah me da sam zaboravila  kako je to biti dijete. Premda me okružuje priroda i živim u istom selu kao i prije, sve se promijenilo. Na svakom uglu čakalo bi me nešto posebno, mislila sam. Danas, sve mi je isto. I onda je bilo. Ali moje misli činile su da sve izgleda drugačije, tajanstvenije. Proljetni je dan. Sunce pruža svoje zrake u svaki kutak zemlje. Brežuljici grle obzor. Priroda je u najljepšem mogućem izdalju. Sjedam na tlo. Spuštam se polako u ležeći položaj. Prislanjam glavu na debeli sloj lišća pa zaklapam oči. Latice šafrana nadvile su mi se nad uši. Osluškujem. Priroda mi ponovno govori. Napokon! Napokon sam pronašla staru sebe. Nikada nisam ni nestala, samo sam zaboravila. Zaboravila sam što čovjeka zapravo čini čovjekom. Nikakav novac ne može pružiti zadovoljstvo koje pruža okolina koja te odgaja cijeloga života. Kako sam mogla dopustiti da nepromišljeno bacam vrijeme na stvari koje su gotovo besmislene i koje me čine tužnom? Nije mi puno trebalo da se vratim na staro. Ništa osim glasa vjetra, mirisa šume, zagrljaja sunca te spokoj koji mi pruža ovaj divan krajolik.

     Mogla bih ležati ovdje satima, ali idem… Idem uživati u svakoj sekundi vremena. Obećajem da neću dopustiti da moja razigranost i sreća ponovno nestanu. Što li je dragocjenije od sretnog čovjeka i ljepote prirode? Ništa! Ustani, udahni zrak, skini jaknu. Dopusti da svjetlost obasja cijelo tvoje biće. To je smisao života. Biti sretan i voljeti kraj kojem si otpočetka pripadao.

                                                                                                                     Lana Bistrović, 8.a