Ove su godine našu školu predstavljale Ana Broz i Iva Oraić, obje iz 8. a razreda.  Ovim se putem pohvaljuju za trud i kreativnost koju su pokazale te se nadam da će se i dogodine uključiti u tu hvalevrijednu manifestaciju.

Njihove literarne radove možete pročitati u nastavku.

Tko sam ja?

            Tko sam ja? Ja sam Ana Broz, djevojčica osmog razreda Osnovne škole Side Košutić Radoboj. Imam četrnaest godina. Živim u kući s djedom, bakom i mamom. Nekada je  moju obitelj činila i jedna veoma posebna osoba koja, nažalost, više nije s nama. Moj je tata umro prije sedam godina zbog raznih bolesti koje su ga kroz život zahvaćale.
           Moj život je ustvari jako neobičan i teško objašnjiv… Nikad nisam bila, a nisam ni sada, kao moji vršnjaci. Poprilično se razlikujem od njih. Moj tata je malo vremena provodio sa mnom. Nikada nije živio sa mnom i mojom mamom. Posao ga je u tome sprječavao. Posao mu je branio da ima obitelj. Bila sam mu u isto vrijeme najveća briga, kao što sam mu bila i najveće moguće zadovoljstvo. Samim svojim rođenjem uzrokovala sam mu mnoge probleme, no srećom ne toliko velike da bi me mogao ostaviti i više se ne vratiti. Zajedno smo putovali svijetom. Ono malo vremena što je imao, proveo je s nama. Većinom bismo putovali u gradove izvan naše lijepe domovine. Vrijeme našeg odmora bilo bi jedno od najviše vremena koje bismo proveli zajedno, kao obitelj. Bila sam njegova mala princeza koju je volio više od sebe, koju je volio najviše na svijetu. Znam to. Kao maloj pjevao bi mi uspavanke. Ležala bih  na njegovom velikom medvjeđem trbuhu i najčešće tamo i zaspala. Bilo mi je prekrasno. No, kako se i kaže: „Svakoj sreći dođe kraj.˝ Tako je došao i mojoj. Tatina bolest je uznapredovala, svakim danom postajala je jača od moga kralja, postajala je jača od najvećeg borca kojeg sam poznavala i kojeg je bilo moguće upoznati. Bolest je, na moju veliku žalost, pobijedila. Nakon tolikih godina uspjela je. Uspjela ga je pobijediti. Tog jutra, jutra smrti u kojem je preminuo moj tata, spremala sam se da ga posjetim. Krenula sam na put prema njemu, no nisam ga uspjela vidjeti jer je umro. Moj najveći strah se ostvario. Njega, osobu koja je činila sretnim moje djetinjstvo, koja me naučila kako se boriti, kako postati pravi borac, koja me hrabrila da budem svoja i da uvijek kad padnem ustanem i da nikada ne prestanem biti borac. Prerano je otišao iz moga života. Moj tata se preselio u vječnost, odletio je kao ptica, a to mi kaže moja mama i vjerujem da me stalno prati te da je uvijek uza me, u dobru i u zlu. Sigurna sam da nas nije u potpunosti napustio. Moja mama je jako snažna osoba. Ona je sa smrću moga tate najviše izgubila. Njezine suze bile su neopisive. To znam jer ih i sada vidim na licu. Svaka suza koja joj teče niz obraze je suza koja probada moje srce. Svaki njen osmijeh daruje mome srcu toliko snage da me čini sretnom i ponosnom djevojčicom. Moja mama to zna i često me dariva svojim osmijehom. Ona je predivna osoba i nikada me nije napustila te uvijek stoji iza mene. I njoj i meni nedostaje naš anđeo. Navikle smo. Mama je osoba koja će učiniti sve za mene, a ništa za sebe. Ona je osoba koja se smijala samo jednom, kad sam ja plakala, a to je bilo prilikom moga rođenja. Ona je osoba je koja me nikada neće iznevjeriti i koja me uči životu. Iako imam neobično djetinjstvo, jako sam sretna. Jedini strah, koji je prisutan od smrti moga tate i koji me svakodnevno prati, je da mi i mama ne pođe k njemu jer ja je trebam... To je moj najveći strah. Odrastala sam uz malo djece. Do polaska u školu bila sam okružena odraslim ljudima. Sada se to malo promijenilo. Imam puno prijatelja i prijateljica koji su iz moje generacije, a ja sam samo željela brzo odrasti, ne znajući kako je lijepo biti dijete.
            Moj život i nije tako siv, niti sumoran, naprotiv. U svakom trenutku, bio on loš ili dobar, naučila sam nešto: Život je kratak! Potrudi se da te i najmanja stvar učini sretnom!                  

Ana Broz, 8. a                        
                                                                       

Potraga za pljačkašima dućana

                  U mome malenome mjestu nalazi se jedan dućan. U taj dućan zalaze skoro pa svi stanovnici mjesta.

                     Jedne tople, ljetne večeri susjed i ja šetali smo se pokraj dućana. Odjednom smo čuli šuškanje. Došli smo malo bliže i vidjeli neke ljude. Čim su nas vidjeli, odmah su pobjegli. Nama je to bilo malo čudno, ali nismo previše obraćali pozornost, nego smo se okrenuli i otišli kući. Sljedećeg jutra kad sam se probudila, mama mi je rekla da je sinoć opljačkan dućan. Bila sam jako iznenađena. Nisam mogla vjerovati kako se to moglo dogoditi. Tata mi je zapovijedio da ne smijem ići navečer u šetnju jer je policija rekla da se radi o opasnim kriminalcima. Obećala sam mu da neću nigdje ići i otišla sam u svoju sobu. Cijelo jutro sam sjedila na krevetu i razmišljala o pljački. Nikako mi nije išlo u glavu kako se to moglo dogoditi, kako susjed i ja nismo shvatili da su ti ljudi bilo zapravo pljačkaši. Popodne je kod mene došao susjed i cijelo vrijeme smo razgovarali o pljački. Rekao mi je kako ne smijem nikome govoriti da smo se mi jučer tamo šetali i vidjeli neke ljude koji se motaju oko dućana. Mene je bilo jako strah. Nakon njegovog odlaska krenula sam na spavanje. Cijelu noć nisam mogla spavati, samo sam se okretala po krevetu. Čim sam zatvorila oči, odmah sam vidjela pljačkaše. Napokon je svanulo to jutro koje sam čekala cijelu vječnost. Tata je dojurio u sobu i rekao da su sinoć opljačkali gostionicu i dućan. Kad sam to čula, bila sam sigurna da su nas vidjeli i da nam sad sve ovo rade kako bi nas prestrašili. Nakon dužeg razmišljanja otišla sam kod susjeda i rekla mu da trebamo nešto poduzeti. Smislili smo plan! Navečer, kad su nam roditelji zaspali, iskrali smo se iz kuće. Našli smo se ispred njegove kuće i odlučili još malo razraditi plan, a zatim smo krenuli. Ruke su mi se tresle. Vidjevši to, susjed me je zagrlio i utješio. Sakrili smo se iza dućana oko ponoći. Čekali smo do pola tri. Željeli smo već odustati, ali smo čuli nečije korake i glasove. Susjed i ja smo se samo pogledali sa strahom u očima. Pljačkaši su odmah krenuli u akciju. Prvo su polako i tiho na neki svoj način otključali vrata i ušli u dućan. Par minuta kasnije i mi smo krenuli za njima. Jako polako i tiho smo ušli u dućan. Napravila sam par koraka i osjetila kako me netko uhvatio oko vrata. Pokušala sam se osloboditi, ali nisam uspjela. Bilo mi je jasno da me uhvatio pljačkaš. Počela sam vikati. Susjed se odmah okrenuo i krenuo prema meni, ali su i njega uhvatili. Svezali su nam ruke, noge i posjeli nas na stolac. Cijelo vrijeme sam se pokušavala osloboditi, plakala sam i vikala. Njih je bilo troje. Bili su obučeni u crno i imali su čarape na glavi. Stalno su hodali oko nas i smijali se. Ja sam vikala upomoć, a jedan od njih me ošamario. Kad me ošamario, susjed je počeo vikati na njih. Rekao im je neka mene puste, a njega neka zadrže. Oni su nam rekli da smo sami krivi što smo ovdje. Plakala sam, a oni su me samo hladokrvno udarali. Ruke su me jako boljele. Kad je počelo izlaziti sunce, stigao je još jedan. Taj četvrti im je bio šef. Sva sam se tresla od straha i bila sam iscrpljena. Susjed je molio da me puste, ali njihov je šef samo rekao da nismo trebali gurati nos tamo gdje nam nije mjesto. Kroz glavu mi je prolazilo što će napraviti roditelji kad shvate da nisam kod kuće, u svom krevetu. Dok su se oni okrenuli na drugu stranu, susjed se oslobodio. Pokušao je i mene osloboditi, ali su ga vidjeli. Prvo su ga bacili na pod i počeli ga tući. Ja sam jako vikala i plakala. Jedan od njih je počeo i mene tući, ali su u tom trenutku došli naši roditelji i policija. Policija je uhvatila trojicu. Četvrti je uhvatio mene oko vrata i prislonio mi nož. Kad me mama vidjela, odmah je počela plakati i vikati. Pljačkaš je prijetio da će me ubiti ako mu bilo tko priđe. Dugo vremena smo tako stajali. Svaki put kad sam pogledala susjeda, vidjela sam strah u njegovim očima. Nakon dva sata, iza pljačkaša su došli policajci jako tiho i polagano i uhitili ga. Ja sam odmah potrčala susjedu u zagrljaj. Nismo mogli vjerovati da smo živi. Nas je odmah pregledala doktorica, a nih je policija odvela. Na sreću, nama ništa nije bilo, samo par ogrebotina i modrica. Cijelo to vrijeme ja sam i dalje plakala.

             Policija i roditelji su nas izgrdili i rekli da više ne smijemo raditi takve stvari i da ne smijemo uzimati zakon u svoje ruke. Naši roditelji si bili jako ljuti na nas, ali smo im u očima vidjeli da su bili i jako ponosni.

Iva Oraić, 8. a

                                    Ivana Frajzman, učiteljica