Zapitajmo se:

Tko najčešće prvi prima novorođeno djetešce u svoje ruke?

Tko najčešće posljednji odvaja svoje ruke od istrošenog tijela bolesnoga starca?

Tko ima tu bezmjernu snagu da može uvijek liječiti?

Tko je prožet tom smionošću da cijeloga svojeg radnog, a često i životnoga vijeka odlučuje služiti čovjeku?

Koga mi liječnici ustvari gledamo u svojem bolesniku?

Na čiji se to zov u svojoj savjesti odazivamo?

Zašto je neizmjerna vrijednost ljudskoga života naš najvažniji imperativ?

Kakva to vječna i tajnovita međuigra postoji između bolesnika, liječnika i Gospodara života?

Samo onaj tko doista voli čovjeka može se odvažiti i odlučiti na žrtvu, za liječničko zvanje. Mnogo godina tijekom našega školovanja na Medicinskom fakultetu učili su nas da steknemo osjećaj strahopoštovanja; da se možemo sroditi s tajnom koju predstavlja život. Naučili su nas da se divimo stvorenome životu, da se osjetimo njegovim istinskim zagovornikom.

Mnogi su naši plemeniti učitelji uložili mnogo svojega truda i strpljivosti da nas, mlade ljude,  oblikuju tako da, kao završeni liječnici, možemo prihvaćati sve oblike čovječje bijede. Svaku nevolju, nemoć ili bolest naučili smo prihvaćati tako da one u nama ne pobuđuju bunt ili srdžbu, već nam postaju izazov. Svaki dobar liječnik zna da se ne smije pretvoriti u ojađenog promatrača koji bi na bolest gledao kao na svoga jačeg neprijatelja. Za dobroga liječnika bolest mora biti poticaj; na susret, na doticaj. Bolest nas mami da se približimo bolesniku, da mu postanemo njegov „bližnji“, njegov zagovornik i oslonac.

Svojedobno sam kao bolnička dječja liječnica bila potrošila nekoliko mjeseci dragocjenog profesionalnog vremena, snage, volje, upornosti, mnogo papira, argumenata i dopisa kako bih od nadležnog zdravstvenog foruma ishodila potrebno pomagalo koje su zakonski jasno pripadalo jednom malenom bolesnom djetetu. Njegovoj su plahoj majci to uporno osporavali. Na kraju toga mučnoga procesa, kad mi je nadležni, birokratski liječnik ipak izdavao pozitivno rješenje za dječje pomagalo, pitao me, tobože povjerljivo: Priznajte mi, kolegice, tko vam ovo dijete. Ostao je osupnut kad sam mu odvratila: Ovo je samo jedan jadan, siromašan i bolestan dječačić iz moje ordinacije. Niti je bogatih roditelja, niti je zvučnog imena. Sve što imaju on i njegova obitelj, to je njegova - bolest.

Uz Dan hrvatskih liječnika naviru razmišljanja: Svaki je čovjek u času svojega nastajanja fizički malen poput najsitnijeg zrna gorušice. Ali, on posjeduje neizrecivu vrijednost jer je obgrljen Božjim zagrljajem. Njemu, tako neznatnom, Bog pridodaje dragocjenu i neumrlu dušu. I takvo novo stvorenjce izrasta iz svoje malenosti, razvija se, uspravlja, može čak vladati svijetom oko sebe. No, nikako ne uspijeva ovladati svojom bolešću. Ne uspijeva se otarasiti svoje tjelesne krhkosti i lomnosti. Zbog toga mu je potreban liječnik. I zbog toga se prema svakom bolesniku mi liječnici moramo vladati kao da pred sobom imamo tek dragocjeni blagi dašak ili neprocjenjivu, krhku vlat trave. I nikad nećemo promijeniti pravilo da je vječna čovjekova zadanost u njegovoj egzistenciji priljubljenoj uz Zemlju.

U jednoj velikoj zagrebačkoj bolnici, otvorenoj prije 123 godine, proteklih se božićnih dana prvi put slavila sveta misa za bolesnike i zaposlenike u novootvorenoj bolničkoj kapelici. Vijest o tom zanimljivom događaju doživjela sam kao da je nakon 123 godine čekanja proklijalo sitno gorušičino zrnce.

U našem liječničkom poslanju ima situacija kad lijek više ne djeluje, kad se operacijom ne može odstraniti bolesno tkivo, kad se zračenjem ne može dosegnuti oboljelo područje…Tada se površnom promatraču može činiti da je sve izgubljeno. Liječnik tada ostaje povlaštena osoba; on i u takvu tešku životnu situaciju može unijeti - nadu.

U dobrom liječniku uvijek je zakorijenjena mala klica nade. On ju svakodnevno unosi u bolesničku sobu ili u svoju ordinaciju i uvijek ju može presaditi u svoga bolesnika.

Događa se da smo pojedinom svojem bolesniku pružili sve što smo mogli, znali i smjeli. I potom se osjećamo ispražnjeni i osiromašeni. No,  i tada je moguće pronaći još malo pritajene snage, još malo zamrle ljubavi kojom se može pobuditi nadu.

Kad smo već zaključali vratašca ormara sa lijekovima, kada smo pogasili posljednja svjetla u operacijskoj dvorani… i tada… preostaje još nešto; naša blizina i naše vrijeme koje možemo darovati bolesniku. Nikad nije prekasno nježno posegnuti za naboranom rukom bolesnoga starca i odškrinuti mu prozorčić nade. Nikad nije prekasno dodirnuti  meki obraščić bolesnoga djeteta i ponuditi malu nadu njegovim uplašenim i ojađenim roditeljima.

Liječničko je poslanje aktivnost koju ne omeđuje radno vrijeme ili radni prostor. U svakom se od nas nalazi susretište ljudske krhkosti i htijenja da pomažemo. Zato istinska predanost liječništvu rezultira iskrenom poniznošću. Život i zdravlje kao dragocjenosti nemaju svoje alternative. Oni su uvijek i jedino samo dar; nikada nečija zasluga ili stečevina.

Smjernost i poniznost pred zdravljem i životom jedini su ispravni stavovi mudroga liječnika, kako u današnjem tako i za sva buduća vremena.

                                                               Verica Jačmenica-Jazbec dr. med.