Šuma

           U mom kraju veoma blizu moje kuće živi jedna šuma. Ne mogu reći da je velika, ali nije ni mala. Nešto me u njoj očarava, lijepa je, tajanstvena….

            Šetala sam njome već mnogo puta. Drveće je visoko, raskriljenih grana u kojima lišće šumi i ptice cvrkuću. Travica se njiše, a neki zeko po šumi trči. U šumi se osjećam drugačije…. Nisam pod stresom. Opuštena sam, sretna…. Dišem! Zamišljala sam šumu i izgledala je isto. Ništa na njoj ne bih mijenjala. Sanjala sam je…. Prekrasnu. Šuma nosi svoju zelenu odoru. Ali u jesen je sva šarena. Lišće pada, leti, pleše…. Pridodaje svoju čaroliju šumi. Tako lijepo! Pod mojim nogama lišće šušti, vjetar u krošnjama šumi. To je zvuk posebne pjesmice, pjesmice koja je u meni. U mojoj duši. Ta pjesma opisuje mene. Tiho šumi, smirena je i sramežljiva ponekad. Tonovi te pjesmice moji su koraci. Ritam te pjesmice ritam je moga srca. Kada šećem šumom, kao da sam u svom svijetu, sama sam, osjećaji bujaju u meni. Šumu smatram svojom najboljom i najvjernijom prijateljicom. Mogu joj reći sve tajne koje ona ne odaje nikome. Mogu joj se povjeriti u potpunosti, a ona sve razumije. I ona meni govori. Šapuće. Razumije me ona i strpljivo sluša. Ja nju također razumijem i slušam. To je jedinstvena šuma. Posebna je. Grane su joj drugačije, lišće je drugačije, drveće i svaka travčica  ima svoju priču. Meni je ta šuma kao starija sestra koju volim i poštujem. Ne bih mogla zamisliti život bez nje. Bez njenog ritma. Bez njene ljepote. Njena čarolija mi liječi sve rane. Svaki ožiljak njena duša izliječi. Svaku bol u meni ona vidi, razumije...

            Što smo sve skupa prošle, što smo sve proživjele. Ta šuma je moj oslonac, prijatelj, moja ljubav. Bez nje ne bi bilo isto. Šume su posebne, one žive i dišu kao i mi; njih treba čuvati kao i nas. Zato ja čuvam svoju šumu – ona je sigurna u mojem srcu.

                                                                                     Kristina Košutić, 8. b

Husta

Husta na bregu stoji

i potek gledi.

Potek furt žubori

i nigdar se ne hmori.

Ptiči v huste zaran popevaju

dok ljudi h krevetu zevaju.

Se je listja pune

k'o dijamantov na krune.

Gda po listju hodime mi,

one jake šumi.

Jenom hrastu da zraste treba 100 ljet,

a si bi z njega radi napravilji kljet.

Šumskih jagod za se je dosta,

pa čak i za stranoga gosta.

Vrganj zraste h jenoj noči,

a si bi ga se hjutre štelji domoči.

Sega vam h naše huste ima:

od maljih zajcov do divljih svinja.

I tak je sake ljete h naše huste bile i bu;

tuj h našem ljepem Zagorju.

                                                                          Antonio Sajko, 6. a