Pismo Svetom Nikoli

Dragi Sveti Nikola!

Ja sam Lorena. Polazim u 5.a razred. Voljela bih da ispuniš moje želje koje ćeš otkriti u ovom pisamcu. Molim te, obiđi nesretnu djecu i daruj im široke osmjehe. Nahrani gladnu i pruži toplo ognjište siromašnoj djeci. Utješi uplakanu i podari zdravlje bolesnoj. Podari mir i blagostanje djeci diljem svijeta. Osvijetli radošću dječje domove. Biskupskim plaštem svako dijete obavi sigurnošću. Iz mitre koja tivjerno stoji na glavi istresi ljubav. Na dječje obraze položi svoje svete ruke. Čizmama zakorači u bolesničke sobe te iz duge brade prospi sreću i krepost. Bistrim očima zabljesni sve dječje živote. Naposljetku, ne zaboravi na mojim stepenicama ostaviti čarobnu kutijicu  zdravlja i mira.

                                                  Unaprijed hvala!

                                                                   Lorena Potočki, 5.a

Badnja  noć u šumi

Sve je  počelo dva dana prije Badnjaka.Kao i svake   godine sve  su  se životinje okupile na   šumskom proplanku. Bilo je  to mjesto gdje  su  se  donosile važne odluke  vezane   za   šumu. Vođa šume bio je  mudri  stari zec Dugouški.

Tema ovoga  sastanka  bila je  kićenje božićne jelke.Sva  mladunčad se složila s prijedlogom.Većini je   to  bio  prvi Božić pa  su bili oduševljeni da počnu   čim prije. Jedino stariji nisu baš  bili  oduševljeni. Svatko je imao svoj razlog da  ne   sudjeluje u  događaju. Jednima je bilo  hladno, drugi  su  morali na   zimski  san, treći su se žalili na starost, kao da  su  svi  zaboravili na  duh Božića. Pošto su starije  životinje otišle  sa sastanka, ostali su  samo mladunci razočarani nezainteresiranošću odraslih. Mladunci su molili zeca Dugouška da im pokaže kako  se kiti jelka. Dugouško je   bio  sretan što  su pokazali volju te ih povede u potragu za jelkom. Iako su bili mali i iako je bio  dubok snijeg, nisu odustajali od  potrage. Bilo je  toliko jelki da se nisu mogli odlučiti, stigli  su  do  ruba šume i vidjeli jednu stariju, tužnu jelku kako stoji povijenih grana pod snijegom.Mala vjeverica upita zeca Dugouška, zašto je ona jelka  tako tužna. On joj odgovori da  je jelka već stara i da joj ne preostaje puno života. Sva  mladunčad se  rastužila nad jelkom i  odlučila  da ona   bude njihova  božićna jelka. Dugouško je bio ponosan što  su svi   bili složni u namjeri  da  razvesele to staro  drvo. S  oduševljenjem su dva dana  skupljali češere, orahe, lješnjake, sve zimske plodove. Na sam Badnjak počeli  su ih vješati na staru jelku. Kad su  završili, bili su tako sretni da  su svoju sreću prenijeli na jelku.Uspravila se  u cijeloj svojoj visini kao da je ponovno mlada.

Dugouško je tada pozvao i  starije životinje da vide kako malo dobre volje i vjere može učiniti velike stvari. Mladunci  su vjerovali  u Badnjak i iščekivali malog Isusa, a pri tom  su uljepšali život staroj jelki. Stariji  su ostali posramljeni što  su  zaboravili na duh Božića  .

                                                                                               Lea Mutak, 5.b

Badnja noć dviju ptica

Stigla je zima. Pahulje snijega nošene vjetrom  prekrile su kraj. Hladno je i studen steže. Dvije ptice našle su skrovište u krošnji zimzelenog drveta. Stisle su se jedna uz drugu. Drhtavim glasom progovara starija ptica: „ Izdrži još malo, uskoro će Božić, cijeli kraj zasjat će toplinom i ljubavlju koje može osjetiti svako živo biće“. Tužno glavom kimne mlađa ptica. U taj čas ugledaše svjetlo na nebu. Cijeli kraj utihnu, vjetar više ne njiše grane, snijeg prestaje padati. Starija ptica veselo poleti prema svjetlu koje se nalazi u daljini. Mlađa krenu za njom. Lete krajem, u srcu osjećaju toplinu, sreću, ljubav. Neka nevidljiva ruka vodi ih stigoše do jedne stare kućice. To je bila štalica. Ispred štalice okupljale se druge životinje. Čekaju da se malo djetešce rodi. Ptice su se spustile na prozor. Svojom pjesmom dočekale su rođenje spasitelja.     

                                                                           NIKOLINA SLUKAN (NINA), 5.b

Dva anđela u Badnjoj noći

Bila je hladna, zimska noć. Svuda su lepršale krupne snježne pahulje. Brojne zvjezdice obasjavale su snijegom prekrivene krovove seoskih kućica. Odsjaj ukrasa na božićnim jelkama širio je ugođaj u svim domovima. Bijaše to sveta, Badnja noć.

Na nebu duboko među zvijezdama, smiješila su se dva anđela. S milinom su promatrala kako ljudi ushićeno, punih srdaca hitaju prema crkvi. U blizini čulo se zvono sa crkvenog zvonika. Zvono koje je navješćivalo rođenje Isusa Krista. U malenoj crkvi, na posljednjoj klupi skrušeno su sjedili muškarac i žena. Skromno odjeveni, u krilu su držali svatko od njih po jedno dijete. Neopisivo blaženstvo ogledalo im se na licima iako su po završetku ponoćne mise ušli u trošnu kuću u kojoj su živjeli. Tjeskobno su razmišljali kako njihovo siromaštvo ne dozvoljava baš ni najmanji darak pokloniti djeci. Na drvenom stolu se pružala oskudna borova grana. No, odjednom se kućom proširila neopisiva svjetlost i toplina. Grančica se razgranala u najljepšu božićnu jelku s mnoštvo svjetlucavih kuglica. Ispod jelke zablistaše dva šareno umotana paketića. Blagdanska radost nazirala se u čitavoj kući. Nenadmašna sreća caklila se u očima ove pobožne obitelji. Ponizno su se radovali rođenju Isusa, a taj maleni Isus podario im je neobjašnjeno blagostanje i ispunio njihova skromna srca.

Dva anđela učinila su čudo. Snagom svojih krila podarila su veselje, mir i blaženstvo onima koji vjeruju i imaju svoje anđele.

                                                                                        Lorena Potočki, 5.a

Volim darivati prijatelje

Darivanje je radost… plemenit način razveseljavanja drugih. Ljubav, sreća i toplina spojeni u jedno.

Ima li veće sreće nego li razveseliti prijatelje? Ne, jer ona gradi naša prijateljstva. Povezuje nas čvrstim mostovima koje niko ne može razoriti. Darujmo jedni druge! Život je prekratak da bi bili sebični. Darivanje razgaljuje naša srca i čini nas plemenitim. I ja volim darivati prijatelje. To u meni pobuđuje beskrajno zadovoljstvo. Ispunjava mi dušu svjetlošću. Poklonivši nekome darak, sretnija sam više nego li da ga primim. Vjerojatno zato jer znam da tako malena sitnica mome prijatelju mnogo znači. Uvijek nastojim ugoditi drugima, a to je nešto najmanje što za nekoga mogu učiniti. Ti osjećaji koje gajimo jedni za druge uzvišeni su i posebni. Pravi prijatelji zaboravit će povredu koju smo im možda nehotično nanijeli. Međutim, dobra djela ostat će pohranjena duboko u srcu. Najviše od svega volim darivati osmijeh, ljubav ili lijepu riječ. To najviše obogaćuje i predstavlja svrhu života. Radost koju mogu podijeliti s prijateljem doista je svojstvena bogatstvu. Život nas tome uči jer je Bog nama poklonio najveće darove i to čini svakodnevno.

Darivanjem prijatelja postajemo bolji, a tada znamo da smo na pravom putu ka sreći.

                                                                            Lorena Potočki, 5.a