„Ja znam da se svi pomalo domišljamo. Da nam je teško breme avangardizma i jezici pomiješani kao u Babilonu. Ali negdje kroz san i danas mi je jasno da me moja kemija veseli samo kad je organska, a organska je kad me veseli i onda čujem ono daleko zvono… lavež u noći, ima samo jedan znak za mene.“M.S.

Varaždinski slikar  i grafičar Miljenko Stančić  vjerojatno je i najpoznatiji slavni slikar rođen u Varaždinu koji je bio prepoznat i cijenjen za svoga života.

Rođen je u Varaždinu  1. ožujka 1926., a preminuo je u  Zagrebu 13. svibnja 1977., pokopan je u obiteljskoj grobnici na varaždinskom groblju. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo, a kasnije  je pohađao specijalni tečaj grafike kod T. Krizmana. Kasnije će na istoj Akademiji predavati do svoje prerane smrti.

Razvijao se unutar neovisnog, originalnog stila ispreplećući svoj intimni svijet i autobiografske motive u posebne slike na granici sna, sjećanja, fantastike, stvarnosti i imaginacije. Njegova tehnika starih majstora (Vermeera, npr.) razrađena je tonskim nijansiranjem i tako  spaja staro i novo slikarstvo. Motivi  ljudskih likova u njegovom opusu (obitelji, djeteta, kartaša, ljubavnika)  često su pomalo fantazmagorične preobrazbe, no i vrlo smirene figure, gotovo skulpture čiji dijelovi tijela nestaju u tonalitetu, lica nisu jasna ili se umnažaju do apstrakcije (ciklusi Ljubavnici, Kartaši, Dječje igre). U velikom dijelu opusa prikazuju se vedute Varaždina, obrisi krovova, ulica, željezničkog kolodvora, pruge (Stančićevi su imali kuću blizu pruge) u raznim osvjetljenjima, posebice u sutonskom osvjetljenju. Kasnije uvodi u svoje slikarstvo veću dominaciju plošnost i izdvaja motiv majčinstva, životne energije, rađanja i poroda kao čina.

Stančić je crtao ilustracije za novine i časopise (Vjesnik, Naprijed, Narodni list, Kerempuh, Republika), izrađivao je zidne slike (na stropu HNK-a u Varaždinu, 1967.), grafike (Varaždinske dopisnice, 1960. i 1977.), bibliografsku mapa Područje poljubaca s pjesnikom Z. Golobom, 1976.) i scenografiju (M. Krleža: U agoniji, 1959.).

Prijateljevao je s intelektualcima svoga vremena (Irenom Vrkljan, Miroslavom Krležom, Tonkom  Maroevićem i brojnim drugima) i imao je veliko znanje o umjetnosti općenito što potvrđuje i velika biblioteka koju je njegova obitelj darovala gradu Varaždinu.

Samostalne izložbe imao je u Zagrebu, Beogradu, Varaždinu, Rijeci, Parizu, Ljubljani, Splitu, Vukovaru, Bruxellesu te je također nekoliko retrospektivnih izložbi održano u Varaždinu (2006.) i Zagrebu (1971. i 2017.).