Kako prepoznati poteškoće u učenju?

Iako mnogo djece povremeno pokazuje neke probleme u učenju i u ponašanju, neka ponašanja trebaju uzeti u obzir kao upozorenje za traženje pomoći i savjeta kada dijete ne ispunjava zadatke u skladu sa svojom kronološkom dobi.

Starija predškolska djeca
Prisutne su poteškoće u: 
o Korištenju škara i bojica, crtanju olovkom
o Oblačenju bez tuđe pomoći
o Hodanju po stepenicama
o Pamćenju imena boja
o Povezivanju zvukova i slova te brojenju i učenju brojeva
o Izgovoru riječi i slova, spajanju u fraze, učenju abecede i rimovanju riječi
o Razumijevanju od strane drugih kada govori
o Pretjeranom ili nedovoljnom reagiranju na podražaj

Školska djeca
Prisutne su poteškoće u:
o Držanju olovke, pisanju, crtanju ili precrtavanju oblika
o Učenju novih pojmova, izgovaranju cjelovitih rečenica
o Razumijevanju pročitanog
o Prepričavanju tekstova, pamćenju novoprimljenih informacija
o Usmenom ili pismenom izražavanju misli
o Rješavanju matematičkih zadataka u skladu sa svojom dobi
o Urednom i organiziranom vođenju bilježnica
o Praćenju uputa i naloga
o Prelasku s jedne aktivnosti na drugu
o Učenju novih vještina 
o Igri s vršnjacima te razumijevanju i pridržavanju pravila društvenih igara
o Moduliranju glasa (može pričati glasno ili monotono…)
o Samopouzdanju

Adolescenti
Prisutne su poteškoće u:
o Razumijevanju pročitanog, osnovnim vještinama (primjerice: čitanju, računanju)
o Izražavanju misli usmeno ili pismeno, praćenju uputa
o Gramatički ispravnom usmenom ili pismenom komuniciranju
o Organiziranosti i zadržavanju aktivnosti
o Snalaženju u prostoru, pamćenju i pridržavanju vremenskih rokova
o Slaganju s vršnjacima
o Samopouzdanju

Uz navedene poteškoće, djeca s poteškoćama u učenju mogu i:
o Biti emocionalno i socijalno nezrelija (”djetinjasta”) od očekivanog za njihovu dob
o Biti neodlučna, impulzivna, lako frustrirana, osjetljiva, sramežljiva i povučena
o Poznavati pravila, ali ih se ne pridržavati
o Ostvarivati slab kontakt očima
o Gurati, hrvati i dodirivati druge bez nekog razloga

Kako bi razumjeli ponašanje djeteta s poteškoćama u učenju, potrebno je da roditelji i/ili stručnjaci razviju i prihvate određene stavove:

Pokraj prvo, drugo… nacrtati šaku s podignutim prstom ili prstima koliko već riječ nam govori
 PRVO – Ne radi se s djetetom koje ne može učiti … već s djetetom s poteškoćama u učenju.

Ova izjava ima i veće značenje nego što je igra riječima i snažno izražava da su naši učenici – prije svega, i najvažnije – DJECA. Oni imaju jednaka prava, odgovornosti, osjećaje, potrebe i strahove kao i druga djeca. Prečesto se očekuje od djece da se odreknu svoga djetinjstva ili adolescencije radi poteškoće koju proživljavaju. Na roditeljima je da učine sve što mogu kako bi djetetu osigurali što sretnije djetinjstvo.

 DRUGO – Svako dijete radije će biti smatrano LOŠIM nego GLUPIM.

Ovaj je princip posebno istinit i primjenjiv kod adolescenata. Kada se suoče s izborom, većina djece više voli da ih se smatra onima koji ometaju, koji su neposlušni ili ne poštuju druge, nego nekompetentnima ili nesposobnima. Dakle, ključ uspješnog motiviranja djeteta jest izbjegavanje stvaranja osjećaja kod djeteta da je ”glupo” i ”nesposobno”.

 TREĆE – Djeca s poteškoćama učenja ističu se svojim traženjem upravo suprotnog od onoga što trebaju.

Djeca s poteškoćama u učenju često neprimjereno procjenjuju situaciju te razvijaju nedjelotvorne strategije privlačenja pažnje i pomoći. Vrlo često dijete koje želi zadovoljiti neku od svojih potreba (primjerice: da se osjeća prihvaćeno) iskazivat će to ometanjem drugih (npr.: zanovijetanje, traženje pažnje i dr.). Bitno je biti svjestan toga te primjereno prilagoditi svoje ponašanje.

 ČETVRTO – Bol koju djeca s problemima uzrokuju nikad nije veća od one koju osjećaju.

Djeca koja prolaze kroz probleme kod kuće ili u školi često se osjećaju bespomoćno ili povrijeđeno. Njihov je odgovor na ovaj osjećaj često neprimjeren … počnu ometati i ponašati se bez poštovanja prema drugima. Važno je da roditelji i stručnjaci budu svjesni da takvo ponašanje proizlazi iz povrijeđenosti radi odbacivanja, izolacije i straha kojeg dijete osjeća. Stoga, najefikasnija je strategija da se pokuša djelovati na uzroke tih osjećaja … a ne da se jednostavno pokuša promijeniti ponašanje.

 PETO – U redovitom obrazovanju, sustav određuje nastavni program. U posebnom obrazovanju dijete određuje nastavni program (prilagođeni program, specijalna škola).

Metode, strategije i pristupi roditelja i stručnjaka u radu s djecom s poteškoćama učenja trebaju biti usklađene s potrebama djeteta. Upravo bi potrebe učenika trebale određivati nastavni program … nije djetetova odgovornost da se prilagodi nastavnom programu. Ako
dijete ne može učiti na onaj način kako mi podučavamo … tada je na nama da ga podučavamo u skladu s njegovim mogućnostima.

 ŠESTO – Pozitivna reakcija i podrška na ponašanje mijenja ponašanje; negativna reakcija ga samo zaustavlja ili pojačava

Često roditelji i stručnjaci žele promijeniti djetetovo ponašanje kažnjavanjem neprimjerenih oblika ponašanja. Takvo korištenje kazne predstavlja neuspješni i kontra-produktivni pristup. Primjerice, ako profesor engleskog jezika stalno kažnjava dijete što grize nokte na satu, dijete će to s vremenom prestati raditi … tijekom sata engleskog jezika. No vrlo je vjerojatno da će se takvo ponašanje nastaviti na drugim satovima. Negativna reakcija uistinu ponekad mijenja ponašanje djeteta, ali tada promjenu ne generalizira na ostale situacije.
Pohvaljivanjem, podržavanjem i nagrađivanjem pozitivnih i primjerenih ponašanja, ona će djetetovo ponašanje promijeniti, poboljšati i proširiti na raznovrsne situacije, a neprimjereni oblici ponašanja će nestati.

 SEDMO – Nagrađuje se napredak, ne savršenstvo.

Važno je biti svjestan svih poboljšanja. Razmislite na trenutak o načinu na koji dijete uči svoj materinski jezik. Odrasli iz djetetove okoline konstantno podržavaju, pohvaljuju, prepoznaju i nagrađuju svaku novu riječ koju ono izgovori. Ohrabrenje potiče razvoj djetetovog rječnika i usavršavanje gramatike. Ne čekamo da dijete počne tečno govoriti jezik prije nego podržimo njegov napredak … pohvaljujemo svaki mali korak toga procesa. Ovaj je koncept jednako nužan i učinkovit kada pokušavamo utjecati na ponašanje djeteta. Jednom kad se odabere vještina koju želimo poticati kod djeteta (primjerice: vješanje odjeće), bitno je prepoznati i podržati svaki mali napredak u ponašanju. Samo kroz ovaj proces poboljšanja može se ostvariti zadani cilj.

 OSMO – ”Treba podmazati onaj kotač koji škripi”.

Kada dijete traži pažnju odrasle osobe tako da ometa ostatak razreda ili večernji obrok, bitno je biti svjestan da dijete u tom trenutku treba pažnju. Može se ignorirati ponašanje … ali se ne može ignorirati potreba. Ponekad će upravo pružanje pažnje djetetu (primjerice: kvalitetno provedenih sat vremena dnevno) pozitivno utjecati na niz drugih djetetovih poteškoća.

 DEVETO – Jedina konkurencija djetetu trebaju biti njegovi vlastiti uspjesi.

Dijete može kontrolirati ponašanje samo jedne osobe – sebe! Dakle, roditelj i/ili stručnjak treba se usredotočiti na osobne uspjehe i napretke djeteta. Važno je izbjegavati korištenje usporedbi u nastojanju da ga se motivira (primjerice: ”Zašto ne pospremaš svoje stvari kao što to čini Marko?”). Aktivnosti i pristupi koji uključuju natjecanja općenito nisu djelotvorni za djecu s poteškoćama učenja te stvaraju okruženje u kojem neki učenici žele da drugi učenici ne uspiju ili izgube!
 

 DESETO – Nema ništa manje pravedno, nego jednak tretman onih koji nisu jednaki.

Kako bismo bili pravedni prema djeci, svakom se djetetu pristupa drugačije. Potrebno je razumjeti jedinstvene obrasce njihovih snaga i potreba. U životu obitelji bit će trenutaka kada će potrebe jednog člana obitelji postati važnije od ostalih. Kako bi pravedno postupio, roditelj će reagirati na te potrebe ulaganjem veće količine energije i vremena. Važno je da roditelji ne osjećaju krivnju radi te situacije, već da rasporede svoju energiju ovisno o potrebama djece.

Kako učitelji mogu pomoći?

• Posjednite učenika s poteškoćama u učenju blizu sebe, u prvu klupu, ne izolirano od ostatka razreda.
• Okružite učenika s drugim dobrim učenicima. Pohvalite vršnjačku pomoć.
• Prozovite ga po imenu prije nego što ga pozovete odgovarati ili recitirati i uspostavite kontakt očima dok pričate s njim.
• Nagradite točan i prihvatljiv rad; ne fokusirajte se samo na greške. Slika 8
• Ocjene za pismeni uradak raščlanite na ocjenu za zalaganje i ocjenu za točnost.
• Dopustite usmeno ispitivanje za svaki predmet ako će to potaknuti njegovu uspješnost.
• Ohrabrite djetetove interese i talente kroz povremene slobodne projekte i tematske sastavke.
• Vježbajte izgovor složenijih riječi koje će biti u testu. Neka učenik napiše riječi i neka ih izgovara glasno.
• Pomozite učeniku u organiziranosti konkretnim uputama.
• Dajte mu mogućnost dodatnog vremena za pisanje testa, primjerice: pod odmorom, nakon ručka ili škole.
• Uputite roditelje da kod kuće organiziraju primjereno mjesto za učenje.
• Ne dovodite učenika u vremenski tjesnac ili natjecanje.
• Ne tražite od učenika da čita naglas ako nije pripremljen.
• Provjerite kakav je vaš rukopis na ploči, govorite li polako i jasno, koristite li jednostavne vizualne oznake.
• Slijedite raspored aktivnosti koliko je god moguće jer nenajavljene promjene uzrokuju neuspješnost kod djece.
• Budite kreativni u davanju pomoći. Često dijete s poteškoćama u učenju ne voli pitati za pomoć.
• Upute moraju biti jasne. Ponovite ih kad god je to potrebno.
• Budite dostupni i za pomoć u rješavanju neakademskih problema. Pomozite mu i u socijalnim interakcijama na isti način kao što to radite na satu s gradivom.
• Upoznajte se s poteškoćama u učenju te izgradite pozitivan stav prema djeci koja imaju poteškoće u učenju.
• Zapamtite, pohvala uvijek ohrabruje sve vaše učenike.

Roditelji i stručnjaci koji rade s djecom s poteškoćama u učenju mogu stvoriti uvjete za djetetov kvalitetan razvoj usprkos postojećim poteškoćama.
Osiguravajući im okolinu u kojoj se osjećaju sigurno i ugodno, stvara se prostor u kojem je vjerojatnije da će se ostvariti prihvatljivo ponašanje i suradnja. Pokazivanje interesa za dijete (primjerice: pažljivo slušanje kad govori) često je mnogo uspješnije i značajnije nego pohvale. Proces donošenja odluka jest proces kojem je vrlo teško naučiti djecu s poteškoćama u učenju radi njihovog nedostatka samopoštovanja. Osiguravanjem i ohrabrivanjem donošenja jednostavnih odluka, usavršit će se ta vještina, ali i djelovati na djetetovo samopouzdanje. (primjerice: ”Ana, možeš koristiti papir s linijama ili bez njih.”).

I još nešto ako govorimo o “zločestim i lijenim učenicima”:
• Pronađite način da učeniku date novu sliku o njemu samome, kako ne bi i sam sebe smatrao ”zločestim” ili ”lijenim”.
• Dovedite učenika u situaciju u kojoj mogu sebe vidjeti u novom svjetlu.
• Recite nešto pozitivno o učeniku i pri tome se pobrinite da on to čuje.
• Primjerom pokažite kakvo ponašanje želite.
• Podsjetite učenika na njegove uspjehe u prošlosti.
• Iznesite svoje osjećaje i/ili realistična očekivanja.

Više o temi na: http://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/i-ja-mogu-uspjeti/