Ozonski omotač dio je Zemljine atmosfere koji sadrži visoku koncentraciju ozona i štiti nas od štetnih UV zračenja sa sunca. Kada njega ne bi bilo, sunčevo bi zračenje oštetilo DNK živih bića na zemljinoj površini i onemogućilo bi fotosintezu - život na Zemlji bio bi uništen.
Ozonski omotač otkrili su 1913. godine francuski fizičari Charles Fabry i Henri Buisson, a pobliže ga je objasnio britanski meteorolog G. M. B. Dobson po kojem je i nazvana mjera za određivanje količine ozona u atmosferi (Dobsonova jedinica)
Sedamdesetih godina 20. stoljeća otkrivene su ozonske rupe iznad antarktika, nastale utjecajem štetnih plinova freona (CFC) i halona , ali i posredno zbog velike koncentracije drugih otpadnih plinova u zraku koji uzrokuju globalno zatopljenje (tzv. efekt staklenika) koje usporava obnavljanje ozonskog omotača. Štetni plinovi nalaze se u rashladnim uređajima, različitim sprejevima, umjetnom gnjojivu, čak i u aparatima za gašenje požara
16. rujna svake se godine obilježava Dan zaštite ozonskog omotača, kada je 1987. potpisan i Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski omotač, čime je, uz uočavanje štetnih utjecaja određenih kemikalija na ozonski omotač, preko UNEP - programa Ujedinjenih naroda za okoliš - potaknuta i izrada programa aktivnosti zaštite kako bi se spriječila dalja oštećenja.
Danas se najveća ozonska rupa nalazi iznad Australije gdje je i najveći postotak ljudi oboljelih od raka kože. Iznad Hrvatske još nema ozonske rupe, iako je ozonski omotač stanjen i pojačana je količina UV zračenja - i naše sunce je sve opasnije.
Kada bi danas svi ljudi na svijetu prestali upotrebljavati tvari koje štete ozonskom omotaču, on bi se oporavio do 2050. godine.