Dva autobusa puna djece i kombi koji je prevozio scenu, krenuli su u ponedjeljak, 14. listopada 2013. prema Ogulinu, začaranom gradu u kojem su se rodile prve priče Ivane Brlić-Mažuranić. Djecu je pratilo osamnaestero odraslih, što voditelja, što ljubitelja predstava i putovanja. Lijepo su ih ugostili u OŠ Ivane Brlić-Mažuranić.

Predstava se održala u školskoj dvorani spomenute škole, ispred 500-tinjak učenika i njihovih učitelja. Gledatelji su mogli uživati u glazbenim izvedbama dvaju zborova, u plesu folklorne i ritmičke skupine te u izvrsnoj glumi naših 12 malih velikih glumaca, a sve je to upotpunila uigrana ekipa iza scene koja je ravnala scenografijom i zvučnim efektima.

Ravnatelji škola dogovorili su i daljnju suradnju te se nadamo uskoro da ćemo i mi njih uskoro ugostiti u našoj školi.

Hlapićev vremeplov završio je svoje putovanje na jezeru Sabljaci gdje su učenici i nastavnici uživali u jesenskom suncu i svježem zraku.

KATARINA TUFEKČIĆ: Priča o Ogulinu

Ja sam Katarina i ispričat ću vam kako je izgledalo naše gostovanje u Ogulinu s predstavom Hlapićev vremeplov.

Evo ovako. Svi smo se okupili pred školom 14. listopada prije 8 sati. U 8.15 smo krenuli polako prema Ogulinu. Tamo nas je dočekalo par učenika iz Ogulina i ravnateljica. Ona nas je uputila u svlačionice ili radije u garderobe. Svi smo bili veseli jer smo ponovno vidjeli grad Ogulin. Prije nastupa otišli smo na doručak. Za doručak smo imali čaj i krafnu od čokolade. Kasnije smo imali probu. Bilo je puno smijeha. Kasnije smo se uozbiljili. U 12 sati svi su učenici škole "Ivane Brlić-Mažuranić“ polako dolazili do svojih mjesta u športskoj dvorani gdje smo postavili predstavu. Bilo je uzbudljivo vidjeti publiku u tako velikom broju. Počeli su nam pljeskati i to je značilo da je počela predstava. Knjižničarka nas je slikala kada smo glumili, pjevali, plesali i smijali se...Svi su se divili i smijali našem dragom Francescu koji je iz srednje škole došao u Ogulin s nama. Nadam se samo da svi gledatelji znaju da je glumiti teško, ali je i zabavno. Predstava je njima brzo prošla,a nama još brže. Nakon velikog pljeska otišli smo u svlačionice i polako se spremali na put k jezeru Sabljaci. Kada smo stigli, nastavnice su dijelile salvete, sendviče, sokove i vodu. A kasnije, tko je pojeo sendvič, mogao je dobiti i štrudlu od višanja! Tako slasno! Pustili su nas i da se odmorimo (igramo) u parku. Bilo je svačega. Od skokova u dalj, natjecanja tko će pretegnuti na klackalici, ljuljanja na ljuljačkama, igre s našom Crnom Ženom Veronikom Vurbić, koja je kao velika osmašica preuzela dio brige za najmanje učenike, do igranja odbojke. Kad smo krenuli u autobus, nastavnica Budimčić potražila je dobrovoljce za čišćenje nereda kojeg smo ostavili. Brzo smo se vratili i pokupili vrećice od sendviča, čaše i salvete. Osim punih kanti za smeće i izgažene trave, nije se ni primjećivalo da se na livadi upravo igralo stotinu djece! Nakon toga smo krenuli na put kući. Usput smo mahali velikim kamionima; neki bi nam veselo mahnuli nazad, a neki bi nas samo iznenađeno gledali. Kad smo stali ispred škole bili smo radosni i puni smijeha, a i malo umorni od tolikih doživljaja. Tako je nama bilo u gradu Ogulinu.

Više fotografija potražite u našoj Galeriji.