Završili smo osmi razred. Završili smo ga jednom zauvijek. Svi smo u razredu jedva čekali da dođe kraj. Sada kada je došao, većina nas je shvatila što je zapravo nestalo. Na početku osmog razreda htjela sam jednostavno što prije otići iz osnovne škole te se upustiti u nove pustolovine. Tada baš i nisam bila u najboljim odnosima s društvom iz razreda. Nevjerojatno je to što smo si postali baš toliko dobri pri samom kraju. Sjećam se svih ovih godina koje su jako brzo prošle. Sjećam se svih gluposti koje smo napravili i svakakvih događaja, vrijednih uspomena kroz koje smo prošli. Najznačajnije u ove četiri godine jesu prijateljstva koja smo stekli. Prijateljstva koje nikada neće prestati i nikada neće nestati. Došao je kraj i trenutak kada se trebamo rastati i kada će svatko krenuti svojim putem. Ovaj razred je za mene stvarno poseban, poseban na svoj način, na način na koji smo se šalili s profesorima, na način na koji smo se međusobno šalili, na način na koji smo se trudili. Jako mi je žao što se moramo rastati i nikada više to nećemo moći ponoviti ni u jednoj drugoj školi jer nikada više neće biti istih prijatelja. Zbogom, učitelji! Hvala što ste se mučili da nas nečemu naučite i hvala svima koji su nam pomogli.

Mihaela Balog-Matak, 8. b

Dragi osmaši,

ovim vas govorom želim ohrabriti da s radošću prihvatite novi početak. Biti će mnogo padova, razočaranja i muka, ali i onih sretnih trenutaka. Budite sigurni u svoje odluke i ustrajni u ostvarivanju svojih snova. Krenite na taj trnovit put bez straha jer na njega  nosimo znanje, hrabrost i upornost. Na svim ovim vrlinama trebamo zahvaliti nastavnicima, roditeljima i prijateljima koji su svojim savjetima utjecali na naše odluke i godinama nas pripremali na ovo putovanje. Dijelili smo dobre i loše trenutke, ali nadamo se da ćemo vam po onim najboljim ostati u sjećanju i učiniti vas ponosnim. Naši  sitni koraci  tiho su odzvanjali u ovoj školi, sada hrabro napravimo velike korake i neka s ponosom odjekuju.