ŠKOLA  ZA NEPRILIKE

      Zovem se Anamarija, a prijatelji me zovu Mija. Pohađam OŠ Stjepana Radića i idem u 8. a razred. Imam najbolju rasku i frendove koji me podržavaju u svemu.

      U našoj školi postoje mimoze, ali uvijek se nađu i oni koji rade gluposti. Moj je razred poznat po tome što svi do jednoga volimo raditi spačke i zezati profesore. Uvijek smo kao jedan. Kada netko napravi spačku, nikad ga ne odamo makar i mi bili u kazni. U zbornici smo svako malo glavna tema. U našemu razredu svi su brbljavi i nitko ne može zavezati jezik. Naš razredni klaun je Belmin. Uvijek nas nasmijava svojim spikama i ispadima. Čak mu se ponekad i nastavnici nasmiju. Tu i tamo ga izbace na hodnik da se malo ohladi. On najbolje oponaša bebu. Svi smo pomalo šlampavi i smotani na svoj način. Tjelesni nam ne ide baš najbolje pa često naljutimo nastavnicu. Kad se ona izdere na nas, nama to na jedno uđe, a na drugo izađe. Kažu da imamo bube u glavi. Često se zaljubljujemo, smješkamo se i ne pratimo nastavu. Ponekad zna izbiti šora, i to između klinaca šestaša. Imaju metar i žilet, a tako su hrabri. U mom razredu ima mnogo „ćoravih“ koji se na to izvlače kako ne bi prepisivali s projektnog platna koje se nalazi u kutu, umjesto u sredini. Kada hodnikom prolaze kršni momci, svi im se redom miču. U školi doživljavamo razne pustolovine, avanture. Ima tu plača, svađe, ljubavi i mržnje, ali na kraju smo opet svi skupa.

       Uskoro će kraj godine. Svatko će krenuti svojim putem, u novo sutra. Sigurna sam da su nam ovo najluđi dani i da ćemo jedni druge nositi u srcu dugo, dugo...

  Anamarija Cik Grgošić, 8. a

          ZGODA IZ ŽIVOTA

Moja baka nosi naočale i ništa bez njih ne radi. Čak ponekad i jede s naočalama. Stalno joj vise o vratu kao ukrasni lančić. Ponekad ih skine da ih ne potrga. Jednom je počela vikati: „Gdje su mi naočale!?“ Jurila je po sobi, tražila ih tamo, tražila amo – a naočala nigdje. Došla je do ogledala i, šokirana, nasmijala se sama sebi jer je vidjela da joj naočale vise na vratu.

Otada nikad nije vikala i pitala gdje su joj naočale.

    Matea Mandić, 6. a

     ON SE VAŽAN PRAVI

      On se stalno važan pravi. Uvijek želi biti u centru pažnje. Ima dobar mobitel i marku tenisice. Slušalice u ušima, glazba mu na umu, a ocjene loše ima. Kad ga nastavnica prozove, smisli neku foru da ne odgovara. Sebičan je, nikom ništa ne posuđuje, sve želi samo za sebe. Po školi se stalno našetava ko neki maneken. Fura se na Justina Biebera, a uopće mu ne sliči. Sve cure za njim lude.

      Neka samo lude, ja takve baš i ne volim. Ne volim hvalisavce, ni njegove glupe fore.

    Gabrijela Bašić, 6. b

  PUT U VELI LOŠINJ

                Rano ujutro autom smo krenuli iz Lupoglava. Rano sunce sija iza nas, kuće samo prolaze – velike i male; bijele, roze, krem boje, žute, plave... Evo nas u Dugom Selu. Sve je pusto. Na trgu sat stoji sam i kao da nekog čeka. Prolazimo kroz dio bez kuća: šuma s obje strane. Ubrzo eto i kuća, zgrada. Sesvete! Miris kave iz pržionice uvlači se čak i u naš auto. U Zagrebu smo! Gužva svuda: natiskani ljudi, natiskane zgrade. Kao da smo okupirani njima.

                Osam je sati, prohladno jutro. Na kolodvoru sam i čekam bus. Sve vrvi od djece, čuju se razni glasovi, tu i tamo netko vrisne, netko doziva Anu. Bus je ubrzo došao. Ugurali smo se unutra bez reda i samo gledali da zauzmemo mjesto koje želimo. Voditelji su nas smirili i rekli da krećemo. Drugo ništa nismo čuli jer smo bili uznemireni: srca su nam ubrzano kucala, u ušima je zujalo. Već nakon dvadeset minuta izašli smo iz kaveza od zgrada i vozili se autocestom. Svuda oko nas polja. Sa strane pokoji jastreb na ogradi, šuma gusta da bih se sigurno u njojizgubio. U autobusu graja, bučno i nemirno. Svi nešto pričamo, grickamo, selimo se s jednog mjesta na drugo...Odjednom – konji! Cijelo krdo. Smeđi, bijeli, crni. Opet samo šuma. Ona nas malo smiruje. Uz cestu nekoliko krava pase travu. Izlazimo na čistinu. Po polju veliko stado ovaca. Tu je i pokoji mali bijeli vragolan – janjčić. Odskakuta pa se ponovno vrati. Počele su se nizati kuća za kućom. Kao da ih je netko poslagao. Voditelj nešto priča, ali nas ne zanima koje je to mjesto. Mi uživamo u pogledu na prirodu. Odjednom – medvjed na samom rubu ceste. Ograda od žice mu ne da da pretrči cestu. Za njegovo dobro. Počelo se nizati brdo iza brda. Neka su brda bila kao obrijane ljudske glave, druga s bujnom kosom. Odjednom bljesnu more, kao staklo. Tu je i prvi otok, malen. Dakle, evo nas na moru. Zrak je nekako drukčiji. Miris primorskog bilja... U Rijeci smo. Velikaluka s puno brodova. . Ukrcavamo se na trajekt. Sve je puno ljudi. Gužva. A oseka je. Vidi se spilja i izgleda kao da je bez kraja. Trajekt kreće i samo more oko nas. Trajekt ostavlja širok trag iza sebe. Na Cresu smo. Cesta je puna zavoja, svima nam je mučno u želucu.

                Konačno Lošinj! Već sam tu bio. Kamp je na vidiku. Radost u nama i u zraku. Kako je tamo bilo, o tome drugom prilikom.

                                                                                                                                        Filip Carić, 8. b