U Skoplje smo stigli rano ujutro pa smo odmah krenuli s razgledavanjem.  Prvo smo posjetili „most umetnosti“, na kojem su prikazani svi važni umjetnici kroz makedonsku povijest. Zatim smo se prošetali do trga na kojem smo vidjeli spomenik Aleksandru Velikom, brojne fontane i kipove. 

Nakon toga smo se uputili prema Kući Majke Tereze koja je otvorena je 1. veljače 2009. Taj je spomenik mjesto sjećanja na redovnicu i dobitnicu Nobelove nagrade za mir. Majka Tereza rođena je 1910. godine u blizini novoizgrađene spomen-zgrade.

Realizacija ideje arhitekta i umjetnika Vangela Bozinovskog bila je poseban izazov.

Gotova fasada promatračima nudi dva slikovna motiva: izbočene bijele golubice mira s velikim tirkiznim očima - ili svjetloplave ribe sa sitnim, svjetlucavim, staklenim očima u udubljenjima.

Onda smo se prošetali preko kamenoga mosta pa kroz staru čaršiju kako bismo došli do Bit-pazara, jedne od najvećih tržnica u Skoplju.

Kameni most spaja centar Skoplja sa starim gradom i građen je od kamenih blokova te mu potporu pružaju stupci koji su međusobno povezani s 12 kružnih lukova. Most je dugačak 214 m i širok 6 m.
Sadašnji Kameni most izgrađen je na rimskim temeljima pod pokroviteljstvom Sultana Mehmeda II Osvajača između 1451. i 1469. Kroz stoljeća kameni most često je bio oštećivan i popravljan. Postoje povijesni dokazi da je stradao tijekom velikog potresa 1555. godine koji je teško oštetio ili čak uništio četiri stupa. Obnove su provedene iste godine. Godine 1944. nacisti su na most postavili eksploziv. Kada je Skoplje oslobođeno, spriječena je aktivacija eksploziva, a most je spašen od uništenja. Posljednja rekonstrukcija mosta započela je 1994. godine. Krovna straža oblikovana kao mihrab rekonstruirana je 2008. godine. Na ovom mostu su se dogodile i neke pogubljenja, kao što je smaknuće Karpoša 1689. godine.

Stara skopska čaršija bila je trgovačko središte još od 12. stoljeća. Postoje i izvori, da su trgovci iz Dubrovnika i Venecije počeli gradnju. Do prve polovice 20. stoljeća, stara skopska čaršija bila je sastavni dio tzv. starog grada u Skoplju, kompaktna cjelina i po površini znatno veća nego danas kada je mnogo manja i sastoji se od više razdvojenih cjelina. Danas se njezin najveći dio nalazi između Kamenog mosta, Bit-pazara i skopske tvrđave Kale.

Nakon obilaska grada, uputili smo se prema Tetovu. Tamo su nas čekali domaćini, te smo se smjestili u „privremene domove“. Ivana i ja smo odsjedale kod gospođe Ane Blažević, dizajnerice koja izrađuje nakit, haljine i lutkice te je samohrana majka studenta. Ona nam je pokazala šarenu džamiju koja je izgrađena 1438. godine te su ju financirale dvije sestre iz Tetova.  

Sljedeći smo dan smo u 8:30 zajedno s domaćinima krenuli za Ohrid.

Razgledali smo poviješću bogat grad smješten na obali Ohridskog jezera.

Prva „postaja“ nam je bila crkva sv. Sofije koja je prije imala samo jednu kupolu. Po svom izvornom obliku sv. Sofija je bila trobrodna bazilika s transeptom, kupolom i galerijom na bočnim brodovima. Još od 11. stoljeća crkva je imala narteks, a na sjevernom i južnom djelu oltara bile su zasebne kapele.

Tri stoljeća kasnije, za vrijeme arhiepiskopa Grigorija, izgrađen je veliki narteks, objekt koji predstavlja sam vrh makedonske arhitektonske kulture 14. stoljeća. Ova vodoravno izdužena zgrada ima portik u prizemlju i galeriju na prvom katu te tornjeve s kupolama na sjevernoj i južnoj strani građevine.

Dolaskom Turaka crkva sv. Sofija pretvorena je u džamiju.  Oni su nastojali gotovo u potpunosti promijeniti izgled crkve kako bi je mogli koristili za muslimanske vjerske obrede. Freske su bile prebojene vapnom, dijelovi ikonostasa upotrijebljeni su za izgradnju mimbara, a nad sjeverozapadnom kupolom podignut je minaret.

U vremenu 1950. -1957. godine, provedeni su opsežni konzervatorsko-restauratorski zahvati.

 Zatim smo prošetali do crkvice sv. Jovan Kaneo, diveći se veličini i ljepoti Ohridskog jezera.

Crkva je posvećena autoru Evanđelja po Ivanu - sv. Jovanu Teologu, te ima tlocrt pravilnog križa. Arhitekt crkve je nepoznat, ali se drži da je on bio pod utjecajem armenske crkvene arhitekture. Crkva je obnovljena u 14. stoljeću, nešto prije dolaska Turaka u Makedoniju.

 Za osmanskih vremena crkva je počela propadati, tako da je vjerojatno potpuno napuštena u razdoblju 17. - 19. st., zbog toga je propao najveći dio fresaka. Crkva je ponovno obnovljena u 19. st. Tada su obnovljeni stropovi, dograđen je narteks i izgrađen zvonik. Ove su dogradnje porušene za temeljne restauracije objekta 1963.−1964. godine.

Nakon toga smo se prošetali do antičkog teatra koji je izgrađen oko 200. pr. Kr. Ovo kazalište na otvorenom ima savršen položaj, između dva brežuljka koja ga okružuju i drže zaštićenim od vjetrova, koji bi mogli ometati akustiku tijekom predstave. S njega se pruža prekrasan pogled na Ohridsko jezero i planinu Galičicu. Nakon rimskog osvajanja grada, kazalište je pretvoreno u arenu za borbe gladijatora. Daljnja sudbina nije nam poznata, vjerojatno je napušteno nakon zabrane gladijatorskih igara, za cara Konstantina Velikog 325. godine. Kazalište je gotovo slučajno 1935. godine otkrio arheolog Nikola Vulić u središnjem dijelu Ohrida – Varoši, te je jedino helenističko kazalište u Republici Makedoniji (ostala tri u Scupiu, Stobiu i Heraclei Lyncestis su iz rimskog doba).

Danas ovo kazalište služi za razne namjene, ali najviše za predstave Ohridskog ljeta, tradicionalne međunarodne kulturne manifestacije.

Nakon odmora, nekoliko sladoleda i malo kupovine, uputili smo se prema manastiru Svetog Nauma.

Prije no što smo ušli u manastir, sjeli smo na livadu i ručali.

Manastirski kompleks Sv. Nauma nalazi se na oko 29 km od Ohrida u stijenama iznad Ohridskog jezera. Okružen božanstvenom prirodom, između beskrajnog plavetnila jezera i visokog planinskog masiva Galičica, stoji kao svjedok srednjeg vijeka i zrači ljepotom, kulturom, poviješću i tradicijom. Najljepši dio kompleksa je predivna crkva od kamena i opeke u obliku upisanog križa.

Sv. Naum Ohridski, suvremenik Sv. Klimenta Ohridskog i jedan od najznačajnijih učenika sv. Ćirila i Metoda, bio je poznat po svojoj čudotvornoj iscijeliteljskoj moći. On je izgradio crkvu posvećenu svetim arhanđelima Mihaelu i Gabrielu, u 9. stoljeću. 910. godine sv. Naum je sahranjen u maloj kapeli crkve koja je ukrašena impresivnim freskama koje prikazuju njegov život i čuda. Na stubama ima ostataka natpisa na glagoljici i ćirilici iz 10. stoljeća, što svjedoči o počecima slavenske pismenosti.

U manastir Sv. Nauma dolaze brojni prolaznici posjetiti grob Svjetitelja. To je utočište za bolesne, osobito za one s duševnim bolestima. I danas, kada stavite uho na njegov grob, možete čuti kucanje njegovog srca.

Manastir krase i prelijepi pauni ili „rajske ptice“ koje smatraju simbolom kršćanstva i kojih ima u izobilju.

Nedjelja je svanula pomalo hladna i oblačna, ali mi smo spremno krenuli prema  manastiru Lešok.

Manastir Lešok je samostan udaljen 8 km od Tetova u Republici Makedoniji. Leži na 638 metara nadmorske visine, nalazi se na jugoistočnoj strani planine Šar Planina. U njegovu su sastavu Crkva sv. Atanasije Aleksandrije i Crkva svete Majke Božje. Crkva svete Djevice, sagrađena 1326. godine i izvrstan je primjer bizantskog stila i arhitektonske tradicije. Crkva ima tri sloja fresaka. Prvi je sloj iz vremena gradnje, drugi je dodan negdje u 17. stoljeću, a treći je sloj dodan 1879. godine. Nekoliko mramornih stupova iz izvorne crkve još se može vidjeti u Muzeju Tetova. Samostanske su spavaonice preuređene od oko 1818. godine. Tada je osnovana knjižnica, a Lešok je postao literarno i obrazovno središte. Crkva sv. Atanasija izgrađena je 1924. godine uz Crkvu svete Majke Božje. Tetovo je također domaćin Festivala makedonskih zborova. Danas domovi samostana služe za smještaj ljetnih turista.

Ostatak dana proveli smo s našim domaćinima na radionicama izrade nakita i slikanja na svili te nam se nakon predstave pridružila naša veleposlanica u Makedoniji.

U ponedjeljak, posljednjeg dana putovanja zahvalili smo našim domaćinima i iz Tetova se zaputili prema Makedonskom Selu. Na putu smo stali u najmanjem etnografskom muzeju.

Makedonsko Selo je kompleks hotelskog smještaja i restorana, izgrađen u tradicionalnom duhu makedonske arhitekture iz 19. i 20. stoljeća. Na površini od 12.000 m2, kompleks se sastoji od šesnaest autentičnih kuća s ukupno smještajnim kapacitetom za 100 gostiju. Smješten u prekrasnoj prirodi planine Vodno, bogatoj šumom i čistim planinskim zrakom, kompleks je poznat po svom jedinstvenom šarmu i nudi posjetiteljima mogućnost uživanja u tradicionalnom ambijentu, ukusnoj hrani i brojnim aktivnostima.

Tamo smo proveli slobodno vrijeme, te u popodnevnim satima krenuli kući.