Evo prošao je tjedan dana od kako smo đaci.

Veselo smo zakoračili u utorak i ta radost se nastavljala istim intenzitetom i do petka što mi je izuzetno drago.

Laveki su vrlo  radoznalo upijali nove informacije i strpljivo slušali sve upute ( a bilo ih je puuno), pridržavali se mjera, upoznavali novi prostor, nove školske navike, upoznavali udžbenike, razlikovali ih, igrali se, pjevali , pa čak i čitali i pisali.

Izuzetno sam zadovoljna njihovim snalaženjem i prihvaćanjem svega novoga. Osobito sam zadovoljna kako je tjedan prošao u radu. Sve smo planirano stizali uraditi i pri tome i porazgovarati i napraviti kratke pauze za razgibavanje tijela , a ostajale su minutice  i za humor i smijeh.

Iznenađena sam ( ugodno) pažnjom koju mogu usmjeriti u sadržaje  i kratkom pripremom  za početak rada. Ne sjećam se generacije kojoj je pošlo za rukom da u prvom tjednu razlikuju nastavne predmete i potrebne knjige za taj predmet i uz malu moju pomoć pripreme sve na klupu za početak rada.

Samostalnost se očituje  i u higijenskim navikama prije i nakon užine i  uporabe toaleta kao i u preobuvanju.

Uglavnom, tjedan je prošao za poželjeti!

Zaslužili su ugodan vikend i ponos svojih roditelja. Ponosna sam i ja na njih!

Veselim se ponedjeljku i susretu s njima!