Za tren nam je postalo jasno koliko smo sretne što živimo u ovom kraju, u ovoj našoj Dalmaciji, prepunoj Božjih čudesa i neukrotive prirode. Nakon što smo se igrajući umorile, krenule smo putem sjeverno od Radmanovih mlinica sve do mjesta kao stvorenog za nas gdje smo se smjestile. Tu smo se odmorile, poslije pjevale i razgovarale. Uskoro nas je rijeka privukla te smo odlučile istražiti njene čari. Dok smo šetale uz rijeku susrele smo njezine stanovnike među kojima su nam najdraže bile sestrica zmija koja nas je srdačno dočekala te žabice koje su nam to kratko vrijeme učinile veselijim i zabavnijim. Iako je sunce polako zalazilo nismo to primjećivale zbog osebujne prirode koju nam je Bog stvorio. Kao što je pisano „Čovječe, neka ostanu samo tragovi tvojih stopa“ tako smo i postupile, a potom se i vratile na igrališteRadmanovih mlinica gdje smo se još malo igrale. Nakon iscrpljujućeg, ali lijepo provedenog dana vratile smo se kući sretne i zadovoljne što smo vidjele kako su čudesna i velika dijela Gospodnja.

Marija Vuković 8.b