Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova

Iako u Zagrebu živi od druge godine života,  nije se osjećao "rođenim kajkavcem":

"U Zagrebu sam dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, štampao prvu priču, jer sam se tu posljednji put od sreće napio, jer sam, najzad, prvi put tu plakao od sramote pri izborima i prvi put osjetio Gospoda Boga u ženi i domovini!"

1883. godine počinje polaziti zagrebačku gornjogradsku gimnaziju da bi ju 1891. napustio i otišao u Beč na veterinarsku školu koju prekida već za vrijeme prve godine studija. Godina 1894. godina je koja označava završetak prvog razdoblja Matoševa života, vrijeme kada će Beograd postati prva stanica u njegovu dugogodišnjem lutanju. Tu Matoš postaje pravi književnik, tu počinje i svoju književnu najznačajniju djelatnost: feljtonističku, esejističku i kritičarsku.

Iz Beograda je nakon 3 godine i 3 mjeseca otputovao u Ženevu odakle je nakon godinu i pol pošao u Pariz. O njegovu boravku u Parizu, uvjetima života i razlozima odlaska, najbolje je progovorio Cesarić u pjesmi Trubač sa Seine (Matoš u Parizu). Cesarićev se Trubač sa Seine smatra  jednom od himni hrvatske emigracije.

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero ... ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

U Zagreb se konačno vraća 1908., pomilovan. Počinje njegovo lutanje zagrebačkom okolicom, počinje njegova borba koja će završiti 17. ožujka 1914. u Vinogradskoj,  u bolnici  Sestara  milosrdnica.

Sav Matošev rad u stihovima iznosi nekoliko desetaka pjesama koje je tiskao u Savremeniku, Hrvatskoj smotri, Mladoj Hrvatskoj, Hrvatskom đaku, a koje su tek 1924. u izdanju zagrebačke Narodne knjižnice izašle u zasebnoj knjizi. Prvi pokušaj izdanja Sabranih djela A. G. Matoša učinilo je izdavačko poduzeće Binoza. Objavljeno je 17 tomova. Prva knjiga objavljena je 1935., a posljednja, sedamnaesta 1940.

Knjige Binozina izdanja:

. 

Od ukupno 86 Matoševih pjesama, 54 su soneti.  "Originalnost jednog pisca jest u individualnosti njegova izraza, u stilu, jer stil je - sve.”

 Sav Matošev lirski opus nosi pečat triju osnovnih polazišta kojima se nadovezuje na europsku liriku: parnasovski, simbolički i romantički. 

Posebnost Matoševe lirike

Glazba je bitna i svjesna oznaka Matoševe lirike koja nije svrha sebi samoj, nego je u funkcionalno estetskoj vezi s idejom.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše, koju đurđic zna?

(Srodnost)

Pjesnička slika je uz glazbu prepoznatljivi element Matoševe lirike. Matoševe pjesničke slike  dijele  se u dvije kategorije. Prvo, neposredne prirodne, gotovo automatske slike koje su produženje samog doživljaja i drugo složene pjesničke slike koje proizlaze iz inspiracije.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.

(Jesenje veče)

Većina Matoševih pjesama ima prepoznatljivu kompozicijsku shemu. Uvod,  obrat i sukob, poenta.

Stara pjesma

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk, što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum, koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce, koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi?
Usred kukavicâ čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

 Matoš je prvenstveno artist. Matoš istodobno i razdvaja i spaja prošlost hrvatske književnosti s njezinom budućnošću. Hrvatsku je liriku prvi uveo u europske okvire koje je doradio naročito svojim teoretskim pristupom, pa je njegovo mjesto u hrvatskoj književnosti ne samo veliko nego je međašno. Na mladež je djelovao fascinantno i kao osoba i kao književnik.

Mladoj Hrvatskoj

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju viču mnozi.

Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.

U vijeku kada "misli" svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.

Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!

Sav   Matošev književni rad nosi pečat vremena i prilika u kojem je nastao. Društvene je prilike i položaj književnika  toga vremena, slikovito sažeo Ivo Andrić u nekrologu Matošu: “Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo pjesnici i atentartori.”

1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

 Jesu li danas Hrvati budni? Ili bi o našem položaju Matoš opet spjevao pjesmu?

Napisale: Z. P. Dodig, A. Tafra