U tišini smo se poredali u predvorju bolnice dok nam je za to vrijeme ravnateljica bolnice prikazala dokumentarni film. Neki čudni osjećaj me preplavio. Prikazivane su tisuće poginulih branitelja, mrtve djece, trudnica, srušenih kuća, sve je bilo razoreno. Nisam mogla vjerovati da čovjek to može učiniti drugom čovjeku. Na ulasku je bio postavljen ekran koji je prikazivao snimke iz bolničkog podruma u doba rata tako da sam imala osjećaj da se nalazim s ranjenicima. Vidjeli smo mjesta gdje su Srbi bacili bombe krmače koje nisu eksplodirale iako su bile teške i do nekoliko stotina kilograma. U hodniku su na zidovima pločice s imenima poginulih ali i onih čija tijela još nisu pronađena nakon ulaska neprijatelja u bolnicu. Iza toga smo Ana, Klara, Anđela i ja pročitale pjesmu „Golubice vukovarske povratak“ koju je napisala Vesna Parun. Za mene je to bila posebna čast jer sam se osjećala da me osim onih prisutnih, gledaju i svi ti poginuli u ratnoj bolnici no i sami branitelji. Bilo mi je malo teško govoriti u tom trenutku, no mislim da smo time odali počast poginulima. Potom smo razgledali sobe u kojima su spavali bolesnici. Tu su postavljene lutke tako da je sve baš kao i u vrijeme rata. Svi smo bili potreseni, na rubu suza. Nakon što smo razgledali bolnicu, obišli smo vukovarsko groblje.

Vukovarsko groblje je potresna slika stradanja. Bjelina križeva, tišina, muk. Bilo je pomalo zastrašujuće znajući kako su zapravo svoj život izgubili ovi branitelji domovine. Groblje je bilo vrlo dojmljivo, ali niti približno kao Ovčara. Na njoj nas je dočekao jedan od preživjelih branitelja koji nam je ispričao što su oni proživljavali tih kobnih dana. Kad smo došli baš na mjesto masovne grobnice, srce mi je počelo jače lupati. Bila sam duboko potresena vidjevši tisuće krunica koje su ostavile žene moleći za muževe, sinove, braću ili prijatelje koji su život ostavili braneći svoju domovinu. Kad sam tog dana sve to prošla , shvatila sam uistinu onu izreku : „Oprostiti ali nikad zaboraviti Vukovar.“ Mi možemo neprijateljima oprostiti  sva nedjela, ali žrtve, one se ne mogu niti ne će nikada zaboraviti.

Stella Jovanović, 7.a

Ekskurzija-Vukovar

Najbolja četiri dana u životu se teško mogu opisati.
Zasigurno će mi uvijek ostati u pamćenju posjet gradu heroja-Vukovaru.Tog dana sjećat ću se cijeli život.  Jako mi je drago što smo ga posjetili, mislim da ga svaki Hrvat treba posjetiti. Vukovar je u nama probudio duboke osjećaje zahvalnosti i ponosa. Sam posjet Vukovarskoj bolnici probudio je u nama tugu, ali i ponos na naše branitelje. Kad smo ušli u bolnicu, svima nam je bilo jako teško gledati i slušati kako su ljudi živjeli u ratu. Kad sam vidjela krevete na kojima su bebe, trudnice, stari i nemoćni ležali u boli i patnji, u  srcu mi je bio jako čudan osjećaj. Mi puno  toga ne možemo još shvatiti, ali ovo što smo vidjeli bilo je dovoljno da kažemo: „ Bože moj, hvala ti što si dao snagu i vjeru našim braniteljima da obrane svoju državu i narod!“ Posebno me dirnula prostorija u kojoj su se čula imena poginulih i nestalih osoba u ratu. Nakon toga posjetili smo Ovčaru  beskrajnu ravnicu, a u sredini križ i spomenik stradalima iz vukovarske bolnice.

Kad smo došli na Ovčaru, osjetila sam svečanu tišinu i pietet prema stradalima. Dok nam je branitelj prepričavao događaje iz rata, svi smo pažljivo slušali. Moram priznati da je taj dan bio jako naporan, ali vrijedilo je posjetiti grad heroja i poginulih branitelja, grad Vukovar. Hvala svim braniteljima.

Ana Roso, 7.a

EKSKURZIJA

Napokon . Došao je 24 . travnja . Datum kojeg smo nestrpljivo iščekivali još od početka školske godine. Prvi dan ekskurzije! Uzbuđenje kada smo se svi okupili ispred škole nije se moglo opisati. A tek sreća kada smo krenuli!

Vožnja autobusom trajala je dugo, ali nama ni u kojem trenutku nije bilo dosadno. Prva stanica – Smiljan . Naučili smo mnogo toga u Memorijalnom centru  Nikole Tesle. Nismo imali vremena nakon toga ondje ostati duže, jer - Slavonija nas je čekala! Tamo smo stigli navečer. Dok smo se približavali Vinkovcima, gledali smo ravnice prepune žutih cvjetova uljane repice. I evo nas! Smjestili smo se u hotelu “Cibalija“. Drugi dan je bio najzahtjevniji . Prvo smo išli u Vukovar, grad heroj. Ovaj posjet sigurno će svima nama ostati u srcu zauvijek. Memorijalnom groblju i na Ovčari. Posjetili smo i Vukovarsku bolnicu. To nam je bilo najdirljivije. Nikada ne ćemo moći shvatiti koliko je zapravo velika bila ta žrtva branitelja Vukovara da bismo mi, danas, živjeli u slobodi… Nakon Vukovara-Ilok. Bili smo u poznatim vinskim podrumima. Na kraju dana smo posjetili Osijek, najveći grad na onom području . Puni dojmova, u hotel smo se vratili kasno navečer. Treći dan upoznali smo grad Đakovo.  Bez obzira koliko smo njenih fotografija vidjeli, đakovačka katedrala oduševila nas je svojom ljepotom. I, naravno, ne možemo doći u Đakovo, a ne ići vidjeti lipicanere! Također smo posjetili Našice i privatni zoo-vrt “Bizik“. Nažalost  došao je i zadnji dan zajedničkog druženja. Na povratku smo razgledavali Zagreb. Išli smo do zagrebačke katedrale i crkve sv.  Marka.Zastali smo u svečanoj tišini Kamenitih vrata. Zatim smo imali slobodno vrijeme na Trgu bana Jelačića. Nakon toga-uputili smo se prema našoj Dalmaciji …

Putem smo pjevali, ali je opet u svakome od nas bilo malo tuge zbog rastanka. Ova četiri nezaboravna dana su završila. Družili smo se, međusobno se svi bolje upoznali, toliko toga novog saznali …! Svi mogu reći da ekskurzija nije mogla biti bolja, veselija, bogatija, ni sadržajnija.

Ana Juradin , 7 .a