Biografija:

Rođena je 25. srpnja 1952. godine u Sinju. Živjela je u Šibeniku i u Zadru, gdje je završila osnovnu školu „Centar“ i Gimnaziju „Vladimir Nazor“. Diplomirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavala je francuski jezik u OŠ „Vladimir Nazor“ u Zagrebu i u OŠ „Stjepan Fabijančić Japa“ (danas OŠ Nikole Hribara) u Velikoj Gorici, a od 1986. do 2014. godine bila je urednica časopisa Modra lasta u izdavačkoj kući Školska knjiga.
Kao gimnazijalka objavljivala je priče u Večernjem listu, a potom i u revijalnom tisku: Svijetu, Areni, Vikendu, Tini. Od 1972. godine surađuje s Dječjim i obrazovnim programom Hrvatskog radija, koji joj je emitirao stotinjak priča i nekoliko radioigara. Stalna je suradnica časopisa Smib. Članica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU). Od 1989. do danas održala je više od  tisuću književnih susreta u školama i knjižnicama.  Specijalnost su joj pričokazi, koje je osmislila kao novu književno-scensku formu - kombinaciju priče i scenskog igrokaza u kojem publika aktivno sudjeluje. Željka Horvat-Vukelja bila je od 1992. do 2014. godine članica prosudbenog odbora državne smotre LiDraNo, a od 2011. do 2013. i predsjednica LiDraNova središnjeg odbora. Suradnica je privatne glazbene škole Glazbaonica Ljubav, u kojoj proučava nove načine senzibiliziranja predškolske djece na klasičnu glazbu. 

Kako usrećiti knjige (i sebe!)
 

Zašto je uvijek tako lijepo i dobro ući u knjižnicu? 
Zato što je ondje mnogo knjiga punih znanja, mudrosti, zanimljivih priča i lijepih slika. 
Zato što nas ondje dočekaju ljubazne knjižničarke. 
Zato što je ondje tiho i mirno. 
Zato što smo ondje u društvu drugih ljudi, a svatko ipak sam sa sobom i svojim mislima. 
Zato što ondje možemo šutjeti do mile volje, ali i tiho razgovarati.
Zato što smo ondje bar nakratko zaštićeni od svakodnevnih problema...
Ipak, u knjižnici nije sve idealno. Na policama stoji mnogo tužnih knjiga. Cijeli odredi mirnih, šutljivih, razočaranih i nesretnih knjiga. Možda ćete pomisliti da je ovo početak neke bajke. No to nije bajka, to je živa istina. Hajde, uživite se malo u sudbinu knjiga u knjižnici. Stotine stranica, s tisućama otisnutih riječi, žive u mraku, sapete koricama i stisnute drugim knjigama koje također stoje uspravno i mirno na policama. Stoje i strpljivo čekaju da ih netko posudi. Zamislite kako je strašno tako čekati i danima, tjednima, mjesecima, godinama ne dočekati nijednog čitatelja. 
Neke knjige imaju sreću da ih se neprestano posuđuje – ili su u lektiri ili su u modi ili su ljudima važne kao što im je važna hrana. No knjigama nije važno zašto ih se posuđuje, njima je važno samo da ih se posudi, da siđu s police, da se zapute u vanjski svijet, jer tek tada započinje njihov život. Jedina je svrha njihova života da ih se čita. Kad ih uzmete u ruke, kad ih samo prelistate, to je kao da ih vodite u šetnju, na  izlet, na putovanje. Ah, što bi neke knjige dale da mogu krenuti na takav put!
Jednoj je knjizi dosadilo čekanje. Odlučila se aktivno pobrinuti da nađe čitatelja. Pa se malo isturila i izvirila iz reda, nadajući se da će nekome zapeti za oko te da će taj netko posegnuti za njom. No kako se to nije dogodilo, napravila je odlučniji korak: sa svoje police – najviše police! – bacila se pred noge mladića koji je upravo nešto tražio na donjim policama. Mladić je knjigu podigao s poda i, ni ne otvorivši je, ni ne pročitavši joj naslov, odnio ju je na knjižničarkin stol. Knjižničarka je baš bila u velikom poslu i nije mogla odmah pospremiti knjigu na njezino mjesto. I baš tada je u knjižnicu došla jedna baka. Htjela je posuditi slikovnicu za svojeg unuka. Ugledala je onu knjigu koja je malo prije skočila s police, i pročitala njezin naslov: Šaljive narodne priče. „To bi moglo biti zanimljivo“, pomislila je i posudila tu knjigu. 
Knjiga je cijelim putem do kuće treperila od uzbuđenja, a kada ju je baka otvorila i počela čitati, zapjevala je od sreće. Baka, dakako, nije mogla čuti taj pjev, ali je osjetila radost jer je u knjizi pronašla jednu smiješnu priču koju je čula u svojoj mladosti. Još istoga dana pročitala ju je svojem unuku, a on se smijao i tražio da mu je baka iznova pročita, pa se ponovno smijao. Onda je tražio da baka tu istu priču ispriča za nedjeljnim ručkom, kad su im u posjet došli rođaci. I njima se priča svidjela, svi su se smijali. A poslije su tu priču pričali svojim prijateljima, koji su je zatim pričali svojim prijateljima... i tako se šaljiva priča širila i uveseljavala ljude gdje god bi se pojavila. A baka je onu knjigu pročitala od korica do korica i našla u njoj još nekoliko priča koje su joj se osobito svidjele i koje je pričala ukućanima, rođacima, prijateljima. Zamislite koliko je radosti poteklo iz jedne male knjige koja je dotad stajala neprimijećena na visokoj polici u knjižnici!
Nemojte čekati da vam se knjige bace pred noge, nemojte dopustiti da lijepe priče, pjesme i dragocjeni tekstovi čame u mraku zaklopljenih knjiga. Posegnite za knjigom, otvorite je, rasklopite, udahnite joj život. Ne morate je cijelu pročitati, ali barem se s njom upoznajte: pročitajte što piše u sadržaju odnosno u kazalu, pogledajte slike, ilustracije, fotografije. Ako vam se učini da to nije knjiga za vas, vratite je na njezino mjesto – ona će vam biti zahvalna što ste je barem otvorili i što ste malo prozračili njezine stranice. Budete li tako stalno upoznavali neke nove knjige, postajat ćete sve pametniji i mudriji. Primijetit ćete to po tome što će vas ljudi slušati sa zanimanjem, što će se rado družiti s vama i što ćete svi skupa bivati radosniji. 
Eto zašto je uvijek tako lijepo i dobro ući u knjižnicu! 

http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/zeljka-horvat-vukelja (pristupljeno 4. 4. 2019.)