Učenicima nižih razreda govorili su o  tome što ih očekuje u Gradskom kazalištu „Žar ptica“. Osim o predstavi „Reumatični kišobran“ koju će pogledati u sklopu terenske nastave, informirali su ih o ostalim predstavama koje mogu pogledati u tom kazalištu, ali i u kazalištima Trešnja, Mala scena i Zagrebačko kazalište lutaka.

U višim razredima govorili su o posjetu Zagrebačkom kazalištu mladih te predstavama „Zabranjena vrata“ i „Ovo bi mogla biti moja ulica“ u kojima će učenici uživati sljedeći mjesec, također u sklopu terenske nastave. I starije su učenike informirali o ostalim predstavama koje mogu pogledati u tom kazalištu, ali i drugim - Trešnji, Maloj sceni, Kerempuhu, Komediji, Teatru EXIT, Hrvatskom narodnom kazalištu.

Svi učenici pozvani su u knjižnicu da pogledaju plakat u povodu Svjetskog dana kazališta, pročitaju poruke umjetnika o kazalištu i pronađu internetske stranice kazališta.

Po čemu je čovjek uistinu čovjek - jedinstven, značajan, neponovljiv?

Po fizičkoj snazi nije jer je i najmanji mrav, ako se mjeri u srazmjeru veličine tijela, stotinu puta jači. Po znanju nije jer i u minijaturni elektronički uređaj stane veća količina ''znanja'' nego što je čovjek prikupi kroz cijeli život. Po otpornosti i prilagodljivosti nije jer je i najsitnija bakterija prilagodljivija i otpornija. Može se tako nabrajati u nedogled.

Po čemu je onda čovjek tako značajno, posebno i dominirajuće biće? I je li uopće?

Jest!

I to ne samo čovjek kao vrsta već je i svaki pojedinac u toj velikoj obitelji ljudi, svatko od vas, poseban i silno značajan.

Po svojoj ljudskosti koju bih definirao kao zbroj suosjećajnosti i inteligencije. Ona raste kao neopisivo lijepa voćka i daje čudesne plodove, a ta se voćka hrani mnoštvom korijenja među kojima su možda najznačajniji - mašta i emotivni spektar.

Kao što zraka sunca na kapi kiše prelije nebo spektrom duginih boja, takav, samo mnogo mnogo bogatiji spektar osjećaja može u sebi razviti čovjek, što će mu omogućiti da suosjeća s drugim ljudima, da razumije prirodu, poštuje i voli sebe i svijet koji ga okružuje.
I mašta i emotivni spektar su topli dijamanti  koje čovjek dobiva rođenjem, ali ih mora razvijati, njegovati, hraniti, brusiti. Naročito u djetinjstvu kada je njihov razvoj od posebne važnosti da bismo postali bolji, plemenitiji i sretniji ljudi. U tom razvoju nam pomažu svi oblici umjetnosti, a kazalište ponajviše, jer se u kazalištu isprepliću sve umjetnosti stapajući glumce i sve druge kazališne djelatnika, majstore igre, s publikom u jedinstveno tijelo koje kreira kazališno čudo. Zbog toga publika u teatru nije samo puki promatrač predstave, svaki pojedinac u publici - svojim proživljavanjem, hihotom, svakom reakcijom - je sukreator skupne igre kazališnog događaja. Ta igra nije igra nadjačavanja, nadmudrivanja i pobjeđivanja kao u sportu, u kazalištu svu svi suigrači pobjednici. To nije igra uz beživotnu konzolu  i hladni ekran - to je suigra s vršnjacima koji imaju iste ili slične ushite i strahove koju predvode majstori igre - živi glumci s kojima se proživljava svoj i tuđe živote. Na taj način se nabolje njeguju topli dijamanti - mašta i emotivni spektar koji život čine bogatijim i ljepšim.

Zato, poštovani mladi suigrači u kazališnom životu - volite i poštujte sebe i njegujte vrline koje ste dobili rođenjem i dopustite nam da vam pomognemo postati boljim, plemenitijim i sretnijim ljudima jer to i nas čini boljim, plemenitijim i sretnijim ljudima. Upravo to prožimanje u međusobnom oplemenjivanju je osnovni smisao i ljepota kazališta.