Na inicijativu učiteljice Anite Kobelščak aktivirali su se svi članovi obitelji. Roditelji su nesebično prikupili financijska sredstva za kupovinu namirnica kojih u dječjem domu uvijek nedostaje te sudjelovali u prijevozu; učenici su se rado odrekli svojih igračaka i vrijedno pripremili glazbeno-scenski nastup. Susret s djecom koja imaju teške kronične bolesti ostavio je na njih dubok dojam. Ravnatelj bolnice pohvalio ih je na pristojnom i civiliziranom ponašanju, što uopće nije bilo slučajno. Naime, osim učiteljice na druženje s djecom s poteškoćama u razvoju pripremila ih je i školska defektologinja Maja Štefanec Herak.

Odraslima je ponekad teško pronaći dovoljno vrijedne riječi za opis ovakvih istovremeno teških i lijepih trenutaka, stoga prenosimo dojmove naših četvrtaša.

Luka Jagarčec:

Probudili su mi se različiti osjećaji kad sam vidio tu djecu. Skoro sam se rasplakao kad sam vidio djevojčicu po imenu Leonida. Ja bih je uzeo za ruku i odveo u igraonicu, ja bih se s njom igrao do sutra i opet bih se igrao i igrao. Rasplakao sam se kad sam vidio da je Mihaela dala predivnu čestitku mojoj učiteljici. Odrekao sam se svog Patka Patkića, da bih im uljepšao Božić i novu godinu. Bilo mi je prelijepo!

Martin Rožman:

Tijekom boravka u Gornjoj Bistri osjećao sam se uzbuđeno. Svi su bili simpatični. Neki su bili u invalidskim kolicima. Svi iz mog razreda su bili dobri i druželjubivi, nisu se rugali, niti su se čudili, što mi je bilo jako drago. U srcu sam osjetio toplinu. Bili smo s njima u igraonici, a tete koje ih čuvaju su nam rekle što tko od njih voli raditi ili pjevati. I za kraj, pozdravljam sve koji borave tamo.

P. S. Hvala na licitarskim srcima.

Iva Žlabur:

Iznenadila sam se. Vidjela sam kako su djeca bolesna i kao pravi mali lavovi se bore za svoj život. Možda neki misle da ako su drugačiji da se ne igraju i ne druže. Možda izvana izgledaju drugačije, ali i oni imaju osjećaje kao mi, veseli su i sretni poput nas. Razgovarala sam s nekom djecom i rekli su mi da i oni idu u školu. Jako su dragi, postali su nam novi prijatelji, svi smo stekli novo prijateljstvo. Oni mogu što mi ne možemo, a mi možemo što oni ne mogu. Sad znam da trebam cijeniti i biti sretna što sam zdrava, ali ipak bi im da mogu nekako htjela pomoći. Sigurna sam da će i oni kao i mi pamtiti ovaj dan zauvijek. Odrekla sam se nekih svojih omiljenih igračaka da ih razveselim za Božić i novu 2016. godinu.

Magdalena Halužan:

Kad sam vidjela kako su nas toplo dočekali bila sam sretna. Crtala sam s njima, razgovarala, igrala se, pjevala, gradila, puno toga smo radili zajedno. Ja mislim i znam da su oni jako hrabri, pametni, isto kao svi mi. Drugačije izgledaju izvana, ali iznutra su kao i mi – imaju osjećaje, brigu, ljubav, i trebamo se ponašati prema njima isto kao i prema sebi. Nema čuđenja i izrugivanja, oni su naši prijatelji. 

Objava na njihovom mrežnom mjestu:

http://www.bolnica-bistra.hr/wppg_photogallery/gallery4/