Godine 1904. fašnik je dobio svoje službeno glasilo – list "Sraku". Nakladnik je bio Eugen Košak, samoborski tiskar, koji je kasnije te godine pokrenuo i mjesečnik "Samoborski list", "ljetovališni vjesnik". "Sraka" je izašla pod mottom "Sraka ima dugi rep i pisano perje", te je na svoje četiri stranice donijela satirični prikaz tog vremena. U "Srakinom" "političkom pregledu" piše se o Stjepanu Radiću, Ugarskoj i Rusiji, no mnogo su intrigantnija lokalna podbadanja i šale, pa je objavljena i vijest kako je jedan suvremenik, "Joco Bježibratić", u Starogradskoj ulici izgubio džonove na cipelama.

"Sraka" je nastavila s godišnjim izlaženjem do 1909. godine, a zatim je izlazila s prekidima sve do ratne 1941. godine. U drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća pojavio se još jedan fašnički list u Samoboru, "Ričet", koji je ime posudio od Kompareovih memoarskih zapisa.

Samoborski fašnički tisak – a "Sraka" izlazi i danas, svake veljače – pravi je barometar društvenih zbivanja i pokazatelj političkih prilika svog vremena. Od doba Austrougarske monarhije, preko jugoslavenskih država, do suvremene Hrvatske, "Sraka" je bilježila vrijeme i običaje, podrugujući se autoritetima svojim humorom i ironijom. "Sraka" se nikad nije zasnivala samo na lokalnim događajima i ljudima, iako je bila i ostala – simbol Samobora i njegova fašnika.