Nevjerojatan je to događaj popraćen jedinstvenim osjećajem. Taj osjećaj ima dvije strane. Dobru – jer da bi ovo osjećao moraš imati nešto vrijedno od čega se rastaješ, nešto što bi želio proživjeti još bezbroj puta. Lošu – bespomoćnost. U ovome trenutku ne mogu opisati koliko se bespomoćno osjećam zbog rastanka sa školom i sa svojom najboljom ekipom.

Ova je večer jednostavno nezaboravna, ples, naš krug u učionici vezan zagrljajem… Zabava, pjevanje, skakanje uz glazbu, činilo se da ću doma fino doći sretan. A onda je najlegendarnija profesorica održala svoj mali govor i svih nas pogodila riječima koje su izazvale osjećaj vezanosti pred trenutkom rastanka. Uz pjesme Kad se prijatelji rastaju i Zlatne godine neki su se prvi rasplakali, a svi ostali za nama. A onda smo se svi nerazdvojno, čvrsto zagrlili i stali u krug učionice. Tu sliku, taj osjećaj nikada neću zaboraviti.

Znajte da ovo pišem samo da nikad ne zaboravite kakvu ste ekipu imali te ovaj osjećaj složnosti i vezanosti koji samo mi znamo …

Deni Vrban, 8.a