Intervju – Stipe Božić

Što vas je privuklo da se upustite u osvajanje najvećih svjetskih vrhova?

„Pa čuo sam za to od prijatelja, kako se oni penju po Alpama. Najprije su mi pokazali slajdove, slike ledenjaka, uspona na te velike alpske vrhove i onda me to nekako zainteresiralo. Upisao sam se u alpinističku školu i završio ju, onda išao na Alpe pa kasnije i dalje.“

Koje ste vrhove do sada osvojili?

„U Alpama sam osvojio najviši vrh, Mont Blanc, pa čak i onaj na Kavkazu, Elbrus. Na mnoge sjeverne stijene u Alpama sam se penjao kao alpinist. Također i u slovenskim Alpama mnoge stijene. Ja sam uglavnom bio alpinist koji se nije penjao samo najlakšim putevima nego i kroz stijene da bih došao do najviših vrhova.“

S kojim ste se sve opasnostima suočili pri penjanju na Himalaju ili možda neku drugu planinu?

„Najveća opasnost je strmina. Znači strmina, stijene, zatim je tu padajuće kamenje, može doći i do lavine, nepovoljno vrijeme i naravno ako sam se slabo pripremio, znači ako sam slabo proučio smjer uspona. Svaka stijena ima neki svoj karakter i zato se treba dobro pripremiti te se informirati o tome kakvo će biti vrijeme, vremenski uvjeti i kuda se točno popeti.“

Na koji Vam se vrh bilo najteže popeti?

„Pa možda ipak na Mount Everest po zapadnom grebenu, to je bilo 1979. godine kuda se nitko prije nije mogao popeti, a nije se ni kasnije nitko popeo. To je bilo zaista teško, vrlo strmo, izloženo vjetrovima Tibeta i dosta smo problema imali s visinom. Eto to je možda bilo najteže i najopasnije za popeti se.“

Koliko vremena treba za pripremu ekspedicije i što ona sve obuhvaća?

„Za prvu ekspediciju na Himalaji, na Everest, najviši vrh svijeta, nama je trebalo dvije godine priprema, ali i prije toga smo naravno morali biti dobri alpinisti, imati sve one alpske uspone i uvjete da se možemo kandidirati. Onda dvije godine priprema, i fizičkih i organizacijskih, svakakvih priprema dok nismo pošli tamo.“

Kakav je osjećaj popeti se na planinu i osvojiti njen vrh?

„Kada je riječ o najvišoj planini na svijetu onda je to zaista fantastičan osjećaj zato jer su se rijetki prije mene popeli i zato što to iziskuje zaista mnogo priprema i truda. Jednom kada ste gore čini vam se baš kao da ste dotakli nebo i da ste to uradili za sve svoje prijatelje i sve koje znate.“

Javlja li se kod čovjeka strah prilikom ekspedicije ili Vam strah nije predstavljao problem?

„Strah je prirodna pojava te je poželjan, naravno ne onaj strah koji te obuzme pa da ne znaš što ćeš činit, ali strah je svakako dobar prijatelj da ti pokaže gdje smiješ i gdje ne smiješ ići. Jedna količina straha nije sa gorega, ali čovjek mora naučiti kako se nositi s tim.“

Koja Vam je hrvatska planina bila najizazovnija?

„Čini mi se da je Biokovo najizazovnije zato što su njegove južne stijene nalik na alpske, visoke su i po 600 metara, vrlo su strme i zaista treba dosta pripreme i odlučnosti da se uputiš u te strmine, okomice i opasnosti.“

Planirate li još neku novu ekspediciju?

„Ja sam se popeo na tri najviša vrha svijeta i na najviše vrhove svih sedam kontinenata. Nema više izazova recimo za tako visoke vrhove preko 8000 metara, ali evo svake godine odlazim u Nepal na planine do 5000 metara, susrećem se tamo s ljudima i planinama na koje sam se nekoć penjao.“

Što bi poručili učenicima naše škole koji bi se u budućnosti možda željeli baviti alpinizmom?

„Neka se što više kreću po prirodi. Ne mora to biti alpinizam, mogu to biti obične šetnje na neku od ovih planina ili izleti u prirodi. To će ih sigurno nekako osvježiti i dati im novu snagu za učenje i kasnije za život.“