Literarni radovi učenika na temu "Pričajmo o ljubavi!" .

Ljubavna priča

            Kada je leptir izašao iz kukuljice, prvo što je vidio bila je vitka, žuta ruža. Jedva je dočekao da mu se krila osuše da može poletjeti. Napokon, krila su mu se osušila i on se vinuo u zrak. Sve cvijeće je okrenulo glavice prema njemu: bio je poput najljepšeg cvijeta koji leti nebom. No on je imao samo jedan cilj:  žuta ruža. Sletio je na nju, a ona se zarumenila : i on se njoj sviđao. Tako je leptir svakoga dana slijetao na ružu čineći ju ljepšom, a ona je njemu davala cvjetni sok. Svakoga dana cvijeće je očekivalo da će leptir sletjeti na neki drugi cvijet, ali to se nije dogodilo. Leptir i ruža bili su nerazdvojni.

            Jednoga dana neki bogataš kupio je vrt. Obišao ga je želeći ubrati cvijet svojoj ženi. Izabrao je žutu ružu. Otjerao je leptira i prerezao stabljiku. Odnio je ružu kući. Ali leptirova je ljubav bila jaka i on je slijedio bogataša. Kroz prozor je uletio i sletio na ružu koja je već bila u vazi. Svakoga dana svojoj ruži kroz prozor leptir  je dolijetao, unatoč tome što je ruža venula. No jednoga dana prozor je ostao zatvoren. Vidjevši otpale ružine latice i njezinu beživotnu stabljiku, leptir je od očaja uginuo.

Odjednom, nađe se u svijetloljubičastoj maglici. Poletio je i oh, ugledao ružu, žutu i vitku usred jednog velikog vrta. Doletio je do nje i rekao joj : „ Ružo, ne mogu bez tebe živjeti i zato, evo me ovdje. „ Ni ja ne mogu bez tebe, reče ruža. Tako su se dvije ljubavi ponovo našle i ostale zagrljene i sretne dovijeka.

( Saša Krajnović. 5.b)

Ljubavna priča

            Uvijek kada se probudim žarko sunce grije moju najdražu biljku. Ta me biljka podsjeća na prekrasnu dolinu u kojoj sam se nekada igrala. Tu biljku sam dobila od svoje mame i tate. Uvijek joj pružam ljubav kakvu još nisam dala ni jednoj biljci na svijetu.

 Ponekad, kada sam usamljena, zatvorim oči i zamišljam kako svojoj biljci pružam novi dom u dolini žarkoga sunca.

            Tražit ću tu dolinu, a kada ju nađem, obećavam da ću svojoj biljci pružiti najveću ljubav i toplinu žarkoga sunca.

( Barbara Kecman 5. b)

Ne mogu živjeti bez nje

            Jednog jesenjeg jutra otišao sam u park. Sreo sam jednu prekrasnu curu, zvala se Sara. Odmah sam se zaljubio u nju, obrazi su mi bili crveni kao paprika. Rekla mi je : „ Zgodan si. “ Rekao sam : „ Imaš prekrasne oči. “ Rekla je : „ Hvala . “ Pitao sam je : „ Hoćeš li mi biti cura ? “ Rekla je : „ Hoću.“ Od tada sam bio potpuno drugačiji. Voljeli smo se , sve dok ona nije upoznala Marka. Marko je bio visoki motorist. Ja i Sara smo prekinuli vezu. Sara me ostavila i bila je s Markom u vezi. Danima sam plakao zbog nje. Jednog dana sam ugledao Marka kako otima Saru. Odmah sam potrčao za njim i viknuo sam : „ Pusti moju curu. “ Potukao sam se s Markom i bacio ga u more. Sara mi se ispričala što me ostavila i upitala me : „ Možeš li mi oprostiti ? “ Rekao sam : „ Da. „  Nakon vjenčanja  živjeli smo sretno do kraja života.

(Alen Celija, 5.b)

Kad me dotiče ljubav

            Kako me nervira!!! Nekad stvarno pomislim da nije dobro imati mlađu sestru. Uvijek nešto zapitkuje i stalno me kopira. Stalno me tuži mami kad ju samo ružno pogledam. Uvijek se svađamo, stvarno je naporna i uvijek bi ona htjela biti bolja, pametnija i uvijek misli kako sve može sama. Ali kad malo bolje promislim, shvatim da tome i služe mlađa brača i sestre. Siguran sam da i ja nerviram nju. Nekad joj želim vratiti istom mjerom, a nekad je baš dobro tako kako je. Pa baš zato svoju sestru nikada ne bi mijenjao. A i uostalom, bilo bi mi dosadno bez nje.

(Marin Milić, 5. b)

Kad me dotiče ljubav

            Moja mama je najbolja mama na svijetu. Ona je jako dobra, osjećajna  i pažljiva prema meni. Zna kako postupati sa mnom. Sve joj govorim, bilo to lijepo ili ne. Ona meni također sve govori i uvijek je uz mene. Mi zajedno radimo puno stvari : kuhamo, šetamo psića Mucku, igramo se, pomažemo jedna drugoj…

Mama se ponekad zna i naljutiti na mene kada ju „ponekad“ ne poslušam. Jednog dana mama mi je rekla da izvadim Muckinu hranu iz hladnjaka, ali sam ja to zaboravila učiniti. Ona se malo ljutila i opet mi je oprostila.

Jako, jako bezgranično volim mamu. Ona mi je sve na svijetu. Ona je kao moja najbolja prijateljica. Samo ona zna kakva sam ja i samo ja znam kakva je ona. Ona mene sigurno jako voli jer to osjećam. Mama i ja smo nerazdvojne. Zauvijek ću pamtiti što je sve napravila za mene. Ona je tako dobra, super je i naj, naj najbolja je mama na cijelom svijetu.

( Eni Baf, V. b)

Ne mogu živjeti bez njega

Ne mogu živjeti bez njega jer je on moj brat, moj najdraži brat.

            Ovaj bi svijet bez njega meni bio kao udarac u srce najvećim kamenom. Ne mogu ni pomisliti da će doći dan kada njega više neću imati. Kada sam s njim, moje srce od sreće jako poskakuje. On mi je kao desetero braće koja me paze i zabavljaju. Da mi se išta dogodi, on bi cijeli svijet prešao samo da me spasi. Ne mogu vam opisati koliko ga volim. Njega vidim ovako: on je cvijet koji stoji na livadi, a njegov tučak obasjava žarko sunce.

            Život mi je lijep, želim da tako i ostane. Naravno, uz veselje uvijek će tu biti obaveze i dužnosti. U njima će mi s veseljem pomagati brat.

(Lucija Linč, 5.c )

Ne mogu živjeti bez nje

            Ja sviram gitaru. Gitara je za mene najbolji instrument. Jednoga dana moje gitare više nije bilo u sobi. Uplašeno sam otrčala mami. Mama mi je sve ispričala : gitaru smo morali posuditi prijateljima  zato što su imali neki nastup.

            Gitara  je kod njih već mjesec dana. Svaki dan tugujem za njom. Shvatila sam da bez svoje gitare ne mogu. Jedno jutro dok sam plakala za gitarom, na vratima nam pozvone susjedi. Donijeli su mi gitaru. Bila sam tako sretna da sam odmah počela svirati. Svirala sam od jutra do noći. Smišljala sam nove pjesme. Pripremala sam se za božićni nastup. Srce mi je bilo puno ljubavi prema gitari. Navečer sam zaspala s gitarom u ruci. Sljedećeg dana nakon nastave , uzela sam svoju gitaru u ruke i shvatila da još bez nje nikako ne mogu biti. Uz svoju gitaru sam sretna i zadovoljna.

(Martina Pahljina, 5.c)

Razmišljam o ljubavi

            Svi mi znamo taj osjećaj. Ili bar mislimo da znamo. O njemu su napisane tisuće i tisuće knjiga, ispjevani milijuni pjesama, zbog  njega su se čak vodili i ratovi. Taj osjećaj je ljubav.

            Ljubav je jedini osjećaj koji svatko može doživjeti, bio bogat ili ne, lijep ili ne lijep, pametan ili glup, mlad ili star… I to je jedini osjećaj koji nam nitko ne može oduzeti.

            Ljubav je osjećaj koji upoznamo čim ugledamo svijet jer nas roditelji vole beskrajno, nesebično i bezuvjetno. Volimo, naravno i mi njih, iako im često zaboravimo to i pokazati. Volimo i prijatelje, domovinu, kućne ljubimce, zabavu, sport i svakako je od tih ljubavi drukčija, ali ono što je isto kad svaka od njih je to što nas čini sretnima. Ljubav nas zaista čini sretnima, ali i boljima, požrtvovanijima, pristojnijima, suosjećajnijima, nježnijima, osjetljivijima, romantičnijima nego što jesmo. Kažu da ljubav izvlači ono najbolje iz nas jer želimo pokazati svima da smo je dostojni. Kažu i da je ljubav slijepa jer volimo srcem, a ne očima ili razumom. Kažu još i da ljubav boli, ali o tome ne želim niti razmišljati jer ipak imam samo dvanaest godina.

            O ljubavi svi sanjaju, svi je žele osjetiti. Ljubavi nikad ne može biti previše jer tamo gdje ima ljubavi, nema mjesta za mržnju.

Zašto onda na svijetu ima toliko ratova.

(Daniel Orlić, 7.a)

Dodir ljubavi

            Nekad davno, još u doba kočija, živjela je djevojčica plave kose i očiju boje mora. Baka, po kojoj je dobila ime, umrla je tri godine prije njezinog rođenja. Djevojčica je imala bakino ogledalce sa zlatnim okvirom i s izvezenim buketom cvijeća na poleđini.

            Jednom je zatražila od roditelja da joj nešto više kažu o baki. Oni su joj pričali o njezinoj dobroti o tome kako je svakome htjela pomoći. Djevojčica je neizmjerno voljela baku i zato je to ogledalce čuvala, voljela i pazila.  Svakog dana se češljala pred njim. Njoj su sva druga ogledala bila ružna i mutna, samo je za bakino mislila da je lijepo i čisto. No , nekoliko dana za redom, potpuno je zanemarila ogledalce, nije ga ni pogledala. A kad ga se opet sjetila i uzela ga, staklo je bilo mutno. Kad ga je pokušala očistiti ono je postalo još mutnije, a kad je probala obrisati prašinu to nije uspjela učiniti. Djevojčica je rekla roditeljima za ogledalce, a oni su zatražili da ga baci. No, ona je voljela to ogledalce koliko i baku i nije ga mogla tako lako odmaknuti od sebe. Mislila je da će ako baci ogledalce i baku baciti u smeće, a to nije željela. Plakala je za tim ogledalcem, a kad je suza kapnula na njega, odmutilo se stakalce, a buket je postao čist. Djevojčica se pogledala u bakino ogledalce, no nije vidjela sebe, već baku i njezin osmijeh.

            Od toga dana djevojčica je čuvala ogledalce još više, a s njim i bakin osmijeh. Zbog tog osmijeha djevojčica je svima davala svoju ljubav i sreću, baš onako kako je baka davala njoj.

(Julija Gerenčir, 7.a)

Sestrinska ljubav

            Što je ljubav? Vječno pitanje, a sto odgovora. Prije nekoliko dana ja sam pronašla svoj odgovor.

            Nakon što je sestra otišla, mislila sam da će mi biti super, no život je izmiješao karte. Vrijeme je napravilo svoje. Gledajući stare slike, osjetila sam bodež u srcu. Nedostajala mi je. Nedostajao mi je njen osmijeh i njene iskrene riječi. Iako sam govorila da mi nije ništa i stavljala masku lažna osmijeha na lice , uvijek mi je nešto nedostajalo. I dalje gledam u strop i vidim njenu sjenu osmijeha u sobi i žao mi je. Žao mi je što sam se nekad svađala i tukla s njom, a danas… danas je ona osoba koju volim više od svega. Zamišljam što bi bilo da je ostala. Vjerojatno ja još ne bih shvatila značenje riječi „ljubav“. Mnogi su rekli da me shvaćaju, ali to je nemoguće. Ne znaju oni kakav je osjećaj živjeti bez dijela sebe. Od svega najgori je osjećaj kad me onako jako zagrli i ne pušta, jer taj zagrljaj od svega najviše i boli.

            I sada, napokon odgovor na vječno pitanje.

Ljubav je kada u životu imamo osobu za koju vrijedi dati život.

(Dora Rupčić, 7.a)

Ah, ta ljubav…

            Koračala sam ulicom bez nekog određenog cilja. Grijale su me zrake sunca koje su se probijale kroz još uvijek guste krošnje lipe. Lišće je počelo mijenjati boju i uskoro će ga jesenji vjetar nositi pustim ulicama.

            Odjedanput mi se učinilo da netko hoda za mnom. Okrenem se, ali nikoga nema. Osjetim lagani dodir na svom ramenu. Ali, nikoga u blizini. Što se to sa mnom događa i haluciniram li? Nastavim dalje, zbunjena nekim čudnim treptajem u sebi. I tada ugledam dva plava oka, prćasti nos i nestašni pramen preko čela. Ukopala sam se na mjestu i na trenutak ostala bez daha. Nisam znala gdje sam, niti tko sam. Kao da je vrijeme stalo. Je li to ljubav hodala za mnom i potapšala me po ramenu? Možda me upozorila da je vrijeme da se zaljubim. Pokrenula je buru u meni i dala mi snagu da zagrlim cijeli svijet. Pokrila mi je oči blještavim velom i sve oko mene je lijepo, veselo i puno ljubavi. Moje srce kuca u ritmu najljepše pjesme. Osjećam se luckasto, kao da ne hodam već me nosi bezbroj šarenih leptira. Sretna sam jer je ljubav ušla u moj život. Ali, tada se javi neki glas u meni : Zašto su sve pjesme o ljubavi tužne? Znači li to da su i prave ljubavi tužne? Što ostaje kada se veo skine, a leptirići odlete? I tko je taj dječak koji je u meni probudio osjećaje za koje nisam ni znala da postoje.

            Možda sve te nedoumice i jesu ljubav. U nama se prepliću radost i sjeta, lome se sreća i tuga, bujaju nemiri i uljuljkuju nas spokoji. Ljubav u nama piše najljepše priče i na svojim krilima nas nosi do neslućenih visina.

(Ana Marija Lopar, 7.b)

Dlanovi ljubavi

            Osjećate se ugodno kada uveseljavate nekog? Kada vidite da se smije s vama? I mi smo se osjećali i više nego ugodno. Činiti dobro, bez ikakvih materijalnih ciljeva i samo zbog uveseljavanja? To smo napravili jedno jutro za posebne gošće…

            Najprije je moja plesna grupa mislila organizirati maleni koncert samo za curu koja pleše kod nas već 14-tak godina, a sad odlazi na fakultet u drugi grad. Ali ona nam je dala bolju ideju : Zašto ne nešto veće? Veći koncert za onu dječicu u kolicima, za one koji ne mogu hodati. Mi ? Sami da to  organiziramo? Ne , ali osjećaj kada vidiš da ti uveseljavaš neko dijete koje na tebe gleda kao na nešto daleko i predivno – jer trčiš, skačeš, hodaš, dok on to ne može…Ma zbog takve djece ćemo se truditi najviše što možemo. Tjedan – dva tražili smo glazbu, smišljali smiješne pokrete i koreografije s ciljem da nasmijemo djecu, pekli kolače…Bilo je više posla nego što smo mislili… ali i problema. Prvi je bio da smo zadnji dan smišljali „znak“ i slogan našeg koncerta. U zadnji čas pala je kocka : „ Smij se i pleši!“, a kao simbol toga bili su nacrtani spojeni dlanovi u kojima je bio crveni prah koji je predstavljao ljubav.

            Jutro je svanulo, pripreme privodimo kraju. Još malo i čarolija počinje…Najteže je bilo sve to raditi u tajnosti, pozvati sve te klince i klinceze bez da znaju pravi razlog zašto su tu. U meni se počeo buditi strah – što ako iznenađenje ne uspije, što ako se klincima ne svidi naš program.

            Pred sam početak otvaranja zastora, na pozornici sam provirila i vidjela samo zbunjena lica koja ne znaju o čemu je riječ. Sve počinje…Glazba kreće, zastori se podižu, svjetla blješte i mi stupamo na scenu. Sama naša pojava ih je nasmijala. Naime, obukli smo se kao medvjedići. Imali smo uši, krzno na rukama i nogama, krzno oko vrata te smeđe nosiće. Plesali smo baš kao medvjedići. Dvorana se smijala , a u meni neprepoznatljiv osjećaj sreće, ponosa i zadovoljstva. Vidjeti ih tako nasmijane, s očima koje se cakle od veselja – neopisivo!

            Nakon nastupa otišli smo na druženje . Klincima smo bili simpatični s tim nosićima pa smo ih i njima nacrtali. Rekli su da je iznenađenje prvoklasno i da smo ih razveselili jako, da se nisu dugo, dugo tako nasmijali. Kada smo vidjeli te iskrene osmijehe i čuli te slatko – medene riječi, nije nam palo napamet zažaliti zbog sata i sata, dana i dana provedenih u pripremama i organizaciji.

            Taj dan bili smo obasjani ljubavlju, a podijelili smo je mnogo, kroz ples, glumu i osmijehe. Uveselili smo djecu, pokazali koliko smo blesavi i koliko ih volimo. Ponosni, obećali smo to ponoviti, ali sljedeći put na još luđi način! Jedva čekamo!!

(Laura Lunko, 7. b)

Pripremila: Vesna Poropat,prof.